Znatan postotak dugova građana posljedica je lopovluka, klijentelizma i nefunkcioniranja pravne države, a ne nemilosrdnog ponašanja vjerovnika.

Prve dvije godine bili smo fokusirani da pomognemo tvrtkama koje su zbog gospodarske krize upale u probleme, a iduće dvije godine ćemo se jače orijentirati na pomoć građanima koje je ta kriza dovela u bezizlaznu situaciju, izjavio je zamjenik ministra financija Lalovac komentirajući ideju da se napokon realizira ideja o zakonu o osobnom stečaju kojim bi se Vlada uhvatila u koštac s dužničkom krizom građana. Jako je dobro da realizaciji ovaj put prethodi analiza zastrašujućih brojeva kojima su javnost i političari godinama operirali - više od 300.000 građana, oko 24 milijarde kuna duga.

Opasnost je, naravno, da pomoć građanima ne bi imala iste efekte kao i pomoć poduzećima. Ministar financija Linić toliko je puta napao poduzetnike da ne koriste (ne vraćaju) sve ono što je za njih učinjeno. Recimo za početak da čak četvrtinu duga, oko 6,1 milijardu kuna otpada na samo 268 građana, od kojih svaki duguje više od 10 milijuna kuna. Oni svakako nisu kandidati za državnu pomoć. Njihov dug s pravom ima pasti ili na teret neopreznog vjerovnika ili na teret sudstva. Čak četvrtina svote "dugova građana" nije ni ekonomsko ni socijalno, nego pravno, odnosno političko pitanje.

Situacija nije bolja ni sa sljedeće dvije četvrtine svote. Oko 11,9 milijardi kuna duguje manje od 2500 građana. S njima, koji duguju od milijun do deset milijuna, situacija je, rekao bih, ista kao i s onima iz najgornje skupine: problem trebaju rješavati vjerovnici ili treba uključiti "druge mehanizme".

Kad je u jeku rasprave o nekim rješenjima Zakona o potrošačkom kreditiranju rečeno da nisu svi dužnici isti, da su neki itekako imućni, uslijedilo je drvlje i kamenje i prijetnja isključivanjem iz zajednice. Sad se vidi da čak tri četvrtine od zastrašujućih 24 milijarde dugova građana otpada na manje od 3000 ljudi.

No, računi su zbog dugova manjih od milijun kuna blokirani za preostale 304 tisuće građana. Njima upomoć svakako se ne bi smjelo ići bez daljnje detaljne analize. Inače, ponavljamo, dogodit će se isto kao i s predstečajnima, da ispadnu "nezahvalni" nakon što se za njih podmetnu leđa.

Nije isto duguje li netko do 2000 kuna, a takvih je više od 52.000, ili 990 tisuća kuna. Pitanje je jesu li oni s dugom do 2000 kuna uopće kandidati za državnu pomoć, kao i onih 93.000 koji duguju do 10.000 kuna. Ako nisu, a po mojem sudu u ovoj fazi nisu, onda se zastrašujući broj od 304 tisuće dužnika prepolovio.

Dužnike više od 10.000 do milijun kuna, kojih dakle ima oko 160.000, treba dalje pažljivo analizirati. Koliko se može iščitati, Ministarstvo je zasad sklono posebno pomoći onima do 100.000 kuna, prisilnim otpisom ili drugim mjerama, koje uključuju i uzimanje imovine i osobni stečaj. No, ni svi dužnici u rasponu od 10.000 do milijun kuna očito nisu isti.

U grupi od 100.000 do milijun kuna je oko 50 tisuća građana, koliko se može rekonstruirati iz još neslužbenih podataka. Oni koji su dužni neznatno iznad 100.000 svakako su kandidati za pažljiv tretman, no zar za one koji su u rangu više od 900.000 kuna treba brinuti cjelokupna zajednica.

Vrlo je vjerojatno da se bez većih teškoća mogu spasiti dužnici od 10.000 do 25.000 kuna, kojih je oko 36 tisuća, raznim reprogramima, olakšicama, prodajom imovine i sl. Problem na taj način smanjujemo za još 1,5 milijardi, a pali smo, dakle, ispod 100.000 građana kandidata za otpis, jedna trećina početnog broja.

Ni taj problem nije mali. Riječ je o ozbiljnoj svoti, 4,5 milijardi kuna nešto manje od 100.000 građana. Valja vidjeti, naravno, koliko je građana blokirano zbog iste svote, na primjer kad su blokirani i dužnik i njegov jamac, koji može biti član obitelji ili rođak. Jednim udarcem u tom se slučaju rješava više problema. No, koliko smo puta vidjeli da je dužnik manipulacijama prebacio teret samo na jamca. Kao što smo vidjeli i da dužnik ima imovinu veću od svote koju duguje.

Čak i početna analiza pokazuje da je velik postotak dugova građana posljedica lopovluka, klijentelizma i nefunkcioniranja pravne države, a ne nemilosrdnog ponašanja vjerovnika. Ne uzme li se to u obzir, rješenje neće biti rješenje, nego čišćenje terena da se ista stvar ponovi. Uostalom, kad se već govori o "nelikvidnosti" problem je star desetljećima, stariji od samostalne hrvatske države. Običaj je bio da se rješava inflacijom, dakle na teret svih, pa su krediti na kraju otplaćivani kutijom cigareta. Kampanja se vodila da se i ovaj put učini jednako, ako ne inflacijom, a ono linearnim otpisom. U nekim slučajevima kampanja je dala rezultata, no to nikom nije donijelo pravu korist. Vrijeme je da se pokuša pažljivije i razumnije.