Pogledamo li brojčane nizove koje objavljuje Državni zavod za statistiku, više nema dileme za zaključak da je Hrvatska ušla u zonu deflacije, tj. u dulje razdoblje pada opće razine cijena dobara i usluga u nacionalnoj ekonomiji. O "problemu" deflacije počelo se preuranjeno raspravljati još početkom godine, nakon što je primijećen prvi trend pada cijena. No, tek sada kad je objavljen i podatak o inflaciji za studeni, jasno je da uz 8 deflacijskih mjeseci od ukupno 11 izmjerenih mjesečnih prosjeka kretanja cijena, hrvatski ekonomisti s relativnom sigurnošću mogu predvidjeti da će 2014. biti prva hrvatska deflatorna godina. Naime, iako su u listopadu i studenom potrošačke cijene blago rasle (0,4 i 0,2%), to ipak neće biti dovoljno da cijela godina završi u inflacijskom plusu.

Japanski poučak

Sasvim je sigurno da će se sada otvoriti polemike o tome kakve će posljedice ostaviti deflacija na nacionalnu ekonomiju. Donosimo pregled teoretskih mogućnosti.

Mnogi će se pozvati na poznatu ekonomsku logiku koja govori da je deflacija jako loša za investicije i gospodarski rast, a posebno će se ugroženo osjećati zadužene kompanije. Međutim, deflacija je višeslojni fenomen koji u sebi skriva i koristi i opasnosti.

Primjerice, netočno je da ne može biti gospodarskog rasta uz deflaciju. Istina, u deflatornim vremenima manje je vjerojatan nominalni rast BDP-a, pogotovu visoki nominalni rast, ali je poznato da su zemlje koje su proživjele čak i više desetljeća deflacije u tom "problematičnom" razdoblju imale održive stope realnog rasta BDP-a. Realni rast BDP-a nominalni je rast BDP-a uvećan/umanjen za stopu inflacije/deflacije. Uz deflaciju zemlja može imati čak i nominalni pad BDP-a, ali realni - rast. Uz, recimo, nominalni pad BDP-a od 2 posto i deflaciju od 4 posto, imali bismo zapravo realni rast BDP-a od 2 posto. Japan je primjer zemlje koja je dugo u deflaciji, ali su i uz nju imali pozitivan i stabilan realni rast od 2003. do 2007.

I u velikim zemljama, kao što su SAD ili Japan, vode se polemike kako i zašto odgovoriti deflaciji. Dok se službeni Japan opredijelio za abenomiku - hiperekspanzivnu monetarnu i poticajnu fiskalnu politiku - jedan od najozbiljnijih starijih ljudi iz japanskog ministarstva financija, Eisuke Sakakibara, upozorava da je važnije brinuti se o realnom, a ne nominalnom BDP-u te smatra da japanski problemi nisu ciklički da bi ih se moglo riješiti Abeovim protucikličkim mjerama, nego strukturni.

Za Hrvatsku vrijedi ista dilema kao za Japan, uz nekoliko istih principa i nekoliko drastičnih razlika. Prvo, (pre)zadužene vlade i zadužene kompanije prve će tražiti inflaciju jer ona smanjuje realnu vrijednost duga. Za Hrvatsku je to samo djelomično bitno jer je samo dio duga u domaćoj valuti. Drugo, deflacija povećava odnos duga i BDP-a. Upravo je deflacija kriva što je Japan jedna od zemalja s najgorim omjerom duga i BDP-a (više od 220%). Uz deflaciju taj bi problem povećanja omjera duga i BDP-a uz ovu tečajnu politiku mogao postati i hrvatski problem.

Za potrošače bolje, ali...

Četvrto, deflaciju vlade ne vole i zbog problema oporezivanja. Ako je inflacija te zarađujete 100.000 kuna godišnje i dobijete 5000 kuna povišice, onda će vlada naplatiti više poreza. K tome, ta će povišica vjerojatno ići u gornje porezne razrede. Dakle, uz inflaciju nominalni proračunski prihodi će rasti jer će vladi narasti oporeziva osnovica po više poreza, a realna vrijednost duga će pasti. Uz deflaciju je suprotno. Ako je pad cijena ili deflacija 5 posto, vi ćete i bez povišice također proći 5 posto bolje kao potrošač, ali će vlada imati puno manju razinu porezne osnovice. I eto golemog problema s punjenjem proračuna uz rast vrijednosti realnog duga.

Peto, iako uz deflaciju potrošači prolaze bolje, objektivno deflacija može prerasti u ozbiljan sistemski rizik za financijski sektor zbog povećanja iznosa loših kredita. No, s druge strane će oni koji imaju novac, tj. štediše, prolaziti bolje zbog povećavanja realne vrijednosti novca.

Valja naglasiti da za razliku od američkih i japanskih centralnih banaka, HNB nema mogućnosti, a ni razloga za poticanje inflacije kako bi se utjecalo na sigurno inflatorno ispuhivanje Vladina dužničkog balona. Postoje za to dva razloga. Struktura deflacije u Hrvatskoj je takva da ponajprije proizlazi iz cijene energenata, a pad cijene energenata treba imati pozitivni učinak na domaći BDP i dobar je za potrošače. Konkretno, ništa nije loše u tome što pad cijene nafte od 10 dolara utječe na rezanje naše inflacije 0,5-0,6 posto.

Podsjetimo da Hrvatska još iz Jugoslavije ima iskustvo tzv. nevidljivog poreza inflacije koji je pomagao državi da smanji svoj realni dug dok su građani trčali za njemačkim markama ili su trošili sve što su prije mogli kako bi u robi i uslugama dobili vrijednost onoga što su zaradili.

Zaključno, hrvatski strukturni ekonomski problemi uz starenje stanovništva možda upućuju na to da smo zapravo na početku dugog deflatornog razdoblja, a tek trebamo početi tražiti odgovore što će to točno značiti.