Globalni financijski sustav temeljen na nadmoćnoj ulozi američkog dolara nalazi se u najvećoj krizi u zadnjih sedam desetljeća svojeg postojanja.
Nažalost, kriza sustava ne predstavlja isključivo problem i rizik za Sjedinjene Države, već i ostatak svijeta koji je čvrsto vezan uz kretanje dolara. Niz financijskih debakla u zadnjih deset godina narušili su njegov legitimitet i efikasnost. Aktualna financijska kriza, koja je započela u segmentu loših hipotekarnih kredita, mogla bi biti i zadnji čavao u njegovu lijesu.

"Američko stoljeće"

Davne 1944. godine, konferencijom u Bretton Woodsu, stavljen je pečat na viziju "američkog stoljeća" u čijem se središtu trebao pozicionirati dolar kao dominantna svjetska valuta. U tom trenutku Sjedinjene Države su proizvodile polovicu ukupnog svjetskog outputa, držale dvije trećine rezervi u zlatu, predstavljale najvećeg svjetskog vjerovnika, a dolar je preuzeo vodeću ulogu u većini novčanih transakcija.

Alternativne prijedloge, poput ideje J. M. Keynesa o stvaranju nove međunarodne valute (bancora), uspješno su potisnuli američki pregovarači. Europa je bila opustošena ratom i odnos snAnaliza: Americki dolar na putu u krematorijaga išao je u korist Sjedinjenih Država.

Prvi veći izazov za novi sustav odnosio se na prijetnju komunizma, koja je uspješno otklonjena Marshallovim planom. SAD je financirao program dolarima, kako bi potvrdio važnost dolara i osigurao izvoz za američke proizvode računajući na ekonomski oporavak europskih zemalja.

Ipak, plan je zanemario sitan detalj koji je otkrio američki profesor Robert Triffin. Da bi globalni financijski sustav ostao likvidan, SAD je trebao nizati deficite tekućeg računa bilance plaćanja. Međutim, takav trend značio bi na dugi rok eroziju povjerenja u dolar kao rezervnu valutu. Hladnoratovska konstelacija međunarodnih odnosa omogućila je SAD-u da financira svoju potrošnju izdavanjem obveznica Američke riznice budući da su saveznici ovisili o američkom nuklearnom štitu.

Financijska elita bila je uvjerena da "američko stoljeće" može cvasti sa Sjedinjenim Državama kao najvećim svjetskim dužnikom, pod uvjetom da dolar igra najvažniju ulogu u međunarodnim plaćanjima. Osamdesetih je bilo jasno da će SAD braniti ulogu dolara čak i pod cijenu recesije izazvane restriktivnom monetarnom politikom FED-a.

Sjedinjene Države desetljećima nisu bile u stanju financirati potrošnju iz domaće proizvodnje, a industrijsku jezgru zemlje zamijenile su investicijske banke. Udjel SAD-a u svjetskom izvozu prepolovio se od 1960. godine.

Kraj jedne povijesne epohe

Dolar kao dominantna svjetska valuta nosio je u sebi mnogo šarma za Amerikance. Pružao im je luksuz tiskanja dolarskih novčanica bez rizika od suočavanja s negativnim posljedicama inflacijske spirale.

Profesor Niall Ferguson s Harvarda opisao je proces izdavanja obveznica Američke riznice s prinosom manjim od 5 posto i posljedično financiranje života iznad vlastitih mogućnosti kao najveći besplatan ručak u modernoj ekonomskoj povijesti. Problem je što su Amerikanci doručkovali vlastitu prošlost, a ručali na račun budućih generacija.

Od 1995. do 2005. godine cijene useljenih stambenih objekata rasle su po godišnjoj stopi od 9 posto. Procijenjena vrijednost stambenog fonda narasla je sa 8 bilijuna u 1995. godini na 18 bilijuna dolara 2005. godine. Dakle, rastuće cijene nekretnina bile su fundament na kojem se temeljila potrošnja kao motor američkog gospodarstva.

Zaduženje američkih kućanstava iznosilo je krajem 2001. godine 7,6 bilijuna dolara, da bi se krajem 2007. popelo na 13,3 bilijuna dolara. Prema studiji FED-a, već je krajem osamdesetih 55 posto američkih kućanstava spadalo u kategoriju neto dužnika.

Busheva administracija dodatno je narušila temelje nacionalne ekonomije skupim ratovima. Javni dug popeo se iznad 9 bilijuna dolara, a fiskalni i trgovački deficit postali su nerazdvojni "sijamski blizanci". Važno je napomenuti da se fiskalni deficit izvozi iz trgovačkog deficita, jer deindustrijalizacija zemlje uništava njezinu poreznu bazu.

Tko drži američki dug?

U protekla dva desetljeća Kina je postala "svjetska tvornica", ali i najveći bankar SAD-a. Peking posjeduje najveću svjetsku rezervu dolara (oko 2 bilijuna), što implicira međuovisnost dva ekonomska diva bez presedana u povijesti.

U istoj poziciji nalaze se Japan, Rusija, Saudijska Arabija i preostali arapski izvoznici nafte, itd. Većina tih zemalja vezala je svoje valute uz dolar i kupovala obveznice Američke riznice kako bi zadržala povoljan tečaj nacionalne valute prema dolaru. Sve zemlje u toj poziciji čine "dolarski kartel".

Neki ekonomisti nazvali su takav sustav Bretton Woods II. Postoji dosta paralela između ta dva sustava. Npr. SR Njemačka 1973. godine odlučila je odvojiti kretanje njemačke marke od kretanja američkog dolara zbog rješavanja problema inflacije.

Zemlje članice "dolarskog kartela" mogle bi doći u kušnju i učiniti isto s namjerom rješavanja uvozne inflacije. Ekspanzivna monetarna politika FED-a prema Jimu Rogersu vodi u "inflacijski holokaust". Dolar u slobodnom padu znači i slabljenje njihovih valuta, a također i pad realne vrijednosti njihovih dolarskih rezervi. Do izbijanja aktualne financijske krize Bretton Woods II igrao je ulogu stablizatora, dok bi sada mogao imati destabilizirajuću ulogu.

Dva moguća izlazna scenarija

Svako povijesno razdoblje imalo je svoju rezervnu valutu; rimski srebrni denar, gulden, funtu, dolar…Prelazak s jedne na drugu valutu događao se postupno i premda je unosio tektonske promjene, nije rezultirao naglim slomom valute čija epoha je završila. Prvi scenarij odnosi se na polagani prijelaz prema euru kao novoj svjetskoj rezervnoj valuti. Kenneth Rogoff istaknuo je da su vrata širom otvorena za novu ulogu eura.

Sultan Nassir al-Suweidi, šef središnje banke Ujedinjenih Arapskih Emirata, razmišlja o vezivanju nacionalne valute za košaricu valuta do 2015. godine i predviđa da će euro biti najvažnija svjetska valuta. Postepeni prijelaz na novu valutu implicira i Ruska Federacija. Rublja se orijentira prema košarici valuta; dolaru i euru. 45 posto deviznih rezervi pohranjeno je u eurima.

Ruske kompanije prodaju naftu i plin u eurima i dolarima. Ako bi se i ostale zemlje ponašale na sličan način, došlo bi do paralelnog postojanja dolara i eura s tendencijomAnaliza: Americki dolar na putu u krematorij prelaska na euro. Udjel dolara u poznatom poolu svjetskih deviznih rezervi smanjio se 80 posto od 1980. na manje od 65 posto u korist eura koji sad premašuje 25 posto.Analiza: Americki dolar na putu u krematorij
Kineska vlada iskazuje predanost dolaru, ali uporno taji poAnaliza: Americki dolar na putu u krematorijdatke o stvarnom sastavu deviznih rezervi. Prema podacima Manager Magazina, 46 posto ukupnog sastava globalnih deviznih rezervi je nepoznato. Mnoge zemlje članice "dolarskog kartela" godinama su kupovale američke obveznice i konačno shvatile da su sklopile loš posao te bi se neke od njih najradije povukle iz dolara. U kartelu je uvijek prisutna tendencija prema varanju ostalih članova. Svaka intervencija u korist aprecijacije dolara mogla bi značiti rješavanje dolarskih pozicija po povoljnijem tečaju. Neki akteri možda su već počeli s preslagivanjem portfelja.

Bilo kakav nagli potez podrazumijevao bi najgori scenarij, a to je iznenadni kolaps dolara. Svaka zemlja koja bi prva likvidirala dolarske pozicije poništila bi vrijednost preostalih dolarskih rezervi. Harold James, profesor s Princetona, upozorava da vrijednost dolara ovisi o oligopolskoj interakciji članova "kartela", koja je dugoročno neodrživa. Inflatorni scenarij kao posljedica aktualne financijske krize mogao bi biti okidač za takav scenarij.

On bi predstavljao pravu katastrofu za zemlje koje bi izgubile na realnoj vrijednosti deviznih rezervi, ali i za europske zemlje i njihovu industriju budući da bi zbog navale na euro i njegove aprecijacije ona postala nekonkurentna. Eurozona bi na dugi rok bila u istoj kušnji kao i Sjedinjene Države danas. Potonji scenarij nije bez izgleda zbog očekivane visoke stope inflacije u SAD-u.

FED neće biti u mogućnosti operacijama na otvorenom tržištu neutralizirati upumpavanje likvidnosti u sustav u iznosu 800 milijardi dolara. William Engdahl ističe da je jedini izlaz iz ove teške situacije pokušaj dogovora EU, Rusije, Kine, Japana i ostalih zemalja o prijelazu na trgovinu koja se ne odvija na temelju američkog dolara. Time bi se spriječio paralizirajući efekt po svjetsku trgovinu.

Čini se da će Hugo Chavez i Mahmud Ahmadinedžad konačno dobiti satisfakciju i tržiti naftu u eurima, ali to će predstavljati Pirovu pobjedu zajedničke europske valute.