Mi u bitnome ovisimo samo o jednoj stvari koju sada ne možemo predviđati: hoće li u EU-u izbiti nova financijska kriza i recesije, ili ne. Mislim da u oba slučaja nećemo moći izbjeći aranžman s MMF-om. Štoviše, takav bi nam aranžman mogao dosta pomoći. Svaki drugi scenarij s kojim netko možda špekulira izgleda mi posve nerealan, kaže ekonomski analitičar Velimir Šonje.

Neposredan povod za razgovor s neovisnim ekonomskim analitičarem i direktorom tvrtke Arhivanalitika Velimirom Šonjom bio je njegov stav nedavno iznesen u jednoj kolumni kako se političari ne usuđuju reći istinu o onome što nas čeka i kako je "došao kraj dugog perioda zaduživanja, te da prijeti pad kreditnog rejtinga i nova kriza". Uz to, Šonje tvrdi da je trošak hrvatske države na inozemnom tržištu u zadnja četiri mjeseca povećan za gotovo dva postotna boda.

Što zapravo možemo očekivati?
- Moguća su dva scenarija. Prvi je optimističan. Pretpostavimo da se kriza u Europi neće dodatno produbiti, a da se aktualna prijetnja recesije u SAD-u i Europskoj uniji neće pokazati previše ozbiljnom. U tom ćemo slučaju imati nekakav gospodarski rast iduće godine i nova će vlada moći financirati deficit ako predstavi koliko-toliko razuman fiskalni okvir. Pod tim okvirom podrazumijevam ono što već predviđa Zakon o fiskalnoj odgovornosti: smanjenje udjela rashoda opće države u BDP-u za po jedan postotni bod godišnje, smanjenje deficita i zaustavljanje rasta omjera javnog duga i BDP-a. To se ne može postići ni u optimističnom scenariju ako se biračima istovremeno nudi smanjenje poreza i rast javnih izdataka. Međutim, u pesimističnom scenariju, a i na takve scenarije ozbiljna politika mora računati, potresi bi mogli biti puno snažniji. To znači da će biti potrebna puno snažnija redukcija javnih rashoda, a to će morati zahvatiti i socijalna davanja i plaće u javnom sektoru. Prema tome, mi u bitnome ovisimo samo o jednoj stvari koju sada ne možemo predviđati: hoće li u EU-u izbiti nova financijska kriza i recesija, ili ne. Mislim da u oba slučaja nećemo moći izbjeći aranžman s MMF-om. Štoviše, takav bi nam aranžman mogao dosta pomoći. Svaki drugi scenarij s kojim netko možda špekulira izgleda mi posve nerealan.

Bi li bilo drukčije da se na vrijeme započelo s reformama? Naime, posljednjih se mjeseci stalno provlači teza kako su eto reforme nužne, ali se, kao da je to nešto sasvim normalno, ne provode zbog predstojećih izbora.
- Posljedice su već tu, one su vidljive i mjerljive. Hrvatska se nije "uhvatila u vlak" izlaska iz recesije kao cijela Europa i SAD. Ne zaboravite da su aktualni problemi s usporavanjem rasta u EU-u i SAD-u nastali nakon godinu i pol dana rasta na izlazu iz recesije. Taj rast vani nije bio velik, no mi ni taj rast na izlazu nismo imali. Tek sada imamo prve, i to vrlo simbolične naznake pozitivnih stopa rasta koje se ne mogu ni približno uspoređivati s najuspješnijim europskim zemljama. Jedan od glavnih razloga za to vidim u tome što su naše vlasti od 2008. vukle niz loših poteza. Prvo se predugo negirala recesija. Onda je, umjesto da se sklopi aranžman s MMF-om, afirmirana populistička retorika "oslonca na vlastite snage" pri čemu tih vlastitih snaga nigdje nije bilo. Zatim je došlo do potresa u vladajućoj stranci u najgorem trenutku, pa su povećani direktni porezi usred krize, da bi na kraju nadolazeći izbori opravdali nečinjenje na planu reformi. To su tri godine bačene u vjetar kada je u pitanju ekonomska politika. Nesporno je da je to period završetka pregovora o ulasku u EU, što je dugoročno strahovito važno za Hrvatsku, no tri su godine izgubljene kada je riječ o praktičnoj i pragmatičnoj ekonomskoj politici i provedbi ekonomskih reformi. Na planu institucionalnih reformi nešto je ipak učinjeno...

S obzirom na postojeće stanje te globalne okolnosti u kojima ni mnogo jače i uređenije države ne mogu puno toga kontrolirati, primjerice pritisak konkurencije s Istoka, koliko je ovoj ili nekoj budućoj vladi uopće ostalo prostora za neki veći manevar?
- Došlo je do dodatnog zaoštravanja nerazmjera između zahtjeva i očekivanja od vlade i njenih objektivnih fiskalnih mogućnosti. To je situacija koja se prvi put pojavila 2009. i od tada je svake godine sve teže. Međutim, ni društvo niti političke elite još nisu posve svjesne što to znači za budućnost. Predugo, gotovo cijelo desetljeće, živjelo se u iluziji jeftinoga novca koji se uvijek negdje mogao pronaći. Svaki zahtjev i svaka investicijska ideja bile su plaćene i tako su i proračuni i javni sektor bujali bez izlaganja testu tržišta. Taj je naš političko-ekonomski balon sada puknuo. Jedini je lijek u povećanju produktivnosti, konkurentnosti, privatizaciji, privlačenju ulaganja, inovacijama, osvajanju novih tržišta i smišljanju novih proizvoda. Međutim, imam dojam da se taj zaključak kod nas još uvijek odbacuje ili se barem ignorira jer se misli da država odnosno vlada s time nema ništa. Zato smo daleko od neke vrste konsenzusa o tome što bi trebalo napraviti, kako graditi konkurentno i otvoreno društvo.

MMF nam predviđa rast BDP-a od tri posto tek 2015. Može li se ipak ranije postići veći rast, jer jasno je da bez rasta od barem četiri posto nema ni nekog većeg zapošljavanja, pa tako ni poboljšanja standarda?
- Pogledajte kakav je kod nas odnos prema tržištu, poduzetništvu, privatnim ulaganjima i privatizaciji. To su stvari koje su neželjene. Nitko s takvim programom ne može dobiti izbore. Brze, gotovo trenutne i sveobuhvatne reforme u pravcu povećanja efikasnosti koje bi prvenstveno pošle od atrofiranog javnog sektora, osobito javnih poduzeća, stvorile bi podlogu za brži rast 2014. i 2015., no to u ovom trenutku nije realno očekivati zbog spomenutih političkih i društvenih ograničenja.

Možete li ukratko pojasniti što bi se sve trebalo obuhvatiti reformama i kako riješiti javni sektor i problem javnih poduzeća?
- Hrvatskoj je potrebna duboka reforma čitavog javnog sektora i svih javnih servisa. Te reforme moraju paralelno povećavati efikasnost, što znači i motiviranost i zainteresiranost ključnih djelatnika, uz puno bolji nadzor i kontrolu te uz zadržavanje nekog minimuma socijalne sigurnosti i pristupa za sve korisnike javnih usluga. Naravno, to je lako ovako reći, a teško izvesti, i provedba se sigurno mora razlikovati od sektora do sektora. Obrazovanje je jedno, zdravstvo drugo, a energetika treće, i tako dalje. Zbog toga nije moguće ukratko opisati što bi sve trebalo obuhvatiti reformama. Odgovor u svakom slučaju nije ni lagan ni popularan.

S obzirom na vrijeme izbora koje je pred nama, možete li čitateljima sugerirati na što bi trebali obratiti pozornost prilikom ocjene gospodarskih programa političkih stranaka?
- Posebnu pažnju treba obratiti na konzistentnost političkih programa. Realnost je takva da zahtijeva smanjenje deficita i kroćenje javnog duga. Na dugi rok takva će fiskalna politika donijeti koristi jer će rasti kreditni rejting zemlje, a cijena će kapitala pasti i izjednačiti se s onom u EU-u jer će se smanjiti premija rizika za Hrvatsku. S druge strane, kada predlažu mjere, političari bi trebali početi govoriti što očekuju od neke konkretne mjere u smislu utjecaja na rast i zaposlenost. Dakle, ako netko ponudi 10 mjera, pitajte se koliko one koštaju, tj. što znače na prihodnoj, a što na rashodnoj strani proračuna, a što znače za rast i zapošljavanje. Naravno da u tim procjenama ne može biti inženjerske preciznosti, jer budućnost je po definiciji neizvjesna. Međutim, kroz pažljivo sagledavanje učinaka pojedinih prijedloga može se dobiti dobar osjećaj o tome koliko su pojedini predlagatelji konzistentni, koliko su sami duboko promislili o onome što predlažu, a koliko se samo nabacuju idejama. Ako sami ne govore o brojkama i učincima, možete indirektno zaključiti da nisu baš najbolje razradili mjere te da se uglavnom bave političkim marketingom. Ne bismo smjeli više davati vlast u ruke onima koji se samo nabacuju idejama i više troše na analize javnog mnijenja i PR, nego na stručne pripreme svojih prijedloga.