Što bi teksaški Exxon Mobil Corporation, vodeća svjetska naftna kompanija i najveći prerađivač nafte na svijetu, korporacija koja godišnje uprihodi gotovo 500 milijardi dolara i u rezervama ima više od 70 milijardi barela nafte - što bi, dakle, takvoga diva motiviralo na poslovanje u Hrvatskoj?

Pitanje je to koje se intenzivno u hrvatskoj javnosti vrti još otkako je, krajem travnja, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak bio u službenom posjetu SAD-u, gdje se susreo i s predstavnicima ExxonMobilea. Za hrvatske medije ministar je tada izjavio kako su predstavnici te kompanije zainteresirani za istraživanje i eksploataciju plina i nafte u našem dijelu Jadrana, te kako će se u natječajima sudjelovati i ExxonMobil. Uvjet za dolazak ne samo ove nego i drugih velikih kompanija bila je izmjena zakona, kako bi se investitorima olakšala realizacija poslovnih interesa. U konačno ispunjavanje tog uvjeta krenulo se prije koji dan, kad je Vlada u saborsku proceduru uputila Prijedlog zakona o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika.

Platforme
Namjera je zakon donijeti što prije kako bi se i natječaj što prije raspisao. No nitko, zapravo, ne zna što krije hrvatsko podzemlje, prije svega jadransko podmorje. Jedni vjeruju da tu nema bogzna kakvih zaliha nafte i plina, jer da ima - logika im je - odavno bi velike kompanije izbušile dno Jadrana. No, i da su htjele, strane kompanije dosad nisu imale interesa ući u Hrvatsku pod uvjetima koji su im bili ponuđeni. Kako se sad situacija mijenja, "na svoje" dolaze oni drugi, koji tvrde da pod Jadranom ima golemih rezervi nafte. Podatke o potencijalnim golemim podmorskim nalazištima sadrži i znanstveni rad „Procjena naftno-geološkog potencijala periplatformnih klastita duž jugozapadnog ruba dinaridske karbonatne platforme" koji su 2010. godine objavili Sanjin Grandić, umirovljeni diplomirani inženjer geologije, te inženjeri Ivan Kratković i Igor Rusan.

U radu je izneseno da se „ukupni naftnogeološki potencijal može procijeniti 2 - 3,3 milijarde kubičnih metara ekvivalenta nafte, odnosno 386 do 524 milijuna metara kubnih uvjetno pridobivih rezervi". I na predavanju u listopadu 2012. godine održanom u HAZU, inženjer Grandić je iznio kako je inženjer Rusan „na temelju 11 interpretiranih seizmičkih profila učinio procjenu pridobivih maksimalnih rezervi kubnih metara pornog volumena.

Proračunao je da taj volumen u barelima nafte iznosi 2,87 milijardi barela". Uz takve procjene, lakše je razumjeti interes velikih kompanija za investiranje u istraživanje jadranskog podmorja. Budući da je Ina, prema izvješću o poslovanju za 2011. godinu, u Hrvatskoj proizvela oko 5,5 milijuna barela nafte i plinskog kondenzata, te budući da Hrvatska vlastitom proizvodnjom zadovoljava između 15 i 20 posto potreba za ovim energentom, ispada da bi, kad bi na rečenom području doista postojale zalihe od gotovo tri milijarde barela nafte, Hrvatska svoje svoje potrebe mogla podmirivati više od stotinu godina.

No, s donošenjem novog zakona i otvaranjem vrata velikim naftnim kompanijama, otvaraju se i drugi problemi. Vjeran Piršić, jedan od najagilnijih hrvatskih ekoloških aktivista, najvećim problemom i opasnošću drži Vladu Republike Hrvatske kojoj je „počelo gorjeti pod nogama pa bi mogla propustiti stvari koje ni jedna normalna vlada ne bi propustila". - Ovoj Vladi očajnički trebaju gospodarski uspjesi, strani kapital i investicije trebaju joj toliko da se može pretpostaviti kako će u pregovorima biti premekani. Treba se ozbiljno bojati da će recentna vlast, u kojoj su političari s neokolonijalnim genom, potpisati ugovore koji će biti gospodarski nepovoljni i sa smanjenom ekološkom zaštitom.

Velike kompanije imaju imperativ maksimaliziranja profita, i ako im se dopuste jeftinije investicije i niži uvjeti zaštite okoliša, oni će to i iskoristiti - kaže Piršić. Njegovo je mišljenje da svakako treba paziti na ekološku dimenziju poslovanja naftnih giganata na Jadranu, no "neokolonijalnu dimenziju" drži puno dramatičnijom. Još ne može reći kako će na sve reagirati ekološke udruge, ali važnijom od toga drži kako će reagirati hrvatski građani. „Ako ovakve teme prođu bez velike pažnje javnosti, imamo ozbiljan problem u društvu", kaže Piršić.

Zagađenje
On podsjeća na statističke podatke prema kojima je broj incidenata s naftom dramatično veći od broja incidenata s plinom. Iako kombinaciju naftnih polja i turizma na Jadranu ne drži dobrom, kaže da suživot može postojati, ali uz golemi oprez. - I sad Jadranom pluta naftna mrlja veća od tisuću četvornih kilometara. Problem je što takve mrlje ne nastaju havarijom - i redovna eksploatacija izaziva kumulativno zagađenje koje nije zanemarivo, kaže Piršić. Što se tiče zagađenja velikih razmjera, svijet već ima katastrofalnih iskustava.

Obala Aljaske još se nije oporavila od havarije nastale istjecanjem 42 milijuna litara sirove nafte 1989. godine iz tankera "Exxon Valdez". Osim što se lokalno gospodarstvo nikad nije oporavilo, i neke su biljne i životinjske vrste nepovratno nestale s tog područja, stanovnici su teško dolazili do naknada štete. Meksički zaljev teško je stradao nakon što se tjednima izlijevala nafta.