Emil Tedeschi u razgovoru za Obzor, subotnji prilog Večernjeg lista, kaže da je strateški plan Atlantic Grupe, gdje je predsjednik uprave i većinski dioničar, u pet godina povećati prihode sa sadašnjih 5 na 7,5 milijardi kuna godišnje. Je li rast prihoda od 2,5 milijardi kuna preambiciozan, jer je cijela regija u padu ili stagnaciji? Tedeschi odgovara da bi u Hrvatskoj i susjedstvu, bio zadovoljan sa 2-3 posto rasta, te da veći rast prihoda očekuje na zapadnim i velikim tržištima poput Rusije ili Ukrajine. Na tim tržištima Atlantic već dominira svojom hranom za djecu iz Bebi programa, šumećim vitaminom C, Donatom Mg i žele napraviti više s ostalim brendovima koji imaju snažan internacionalni potencijal, konkretno s Argetom, Cedevitom Go! i Multipowerom. Upravo ovaj brend neposredno je dobio vjetar u leđa najavom investicije od 120 milijuna kuna u novu vlastitu tvornicu u Novoj Gradišci.

Tedeschi progovara o nekoliko važnih tema za hrvatsko gospodarstvo od kojih izdvajamo:

O sivoj ekonomiji

Problem sive ekonomije i problem neevidentiranja poslovnih prihoda predstavlja kriminal. Predugo se to smatralo prešutno prihvatljivim, a riječ je o eklatantno kriminalnom ponašanju. Ne postoji nešto takvo kao „polulegalno" ponašanje. Ova je Vlada prva koja se s tim uhvatila u koštac. Ja to podržavam. Netko možda smatra da će to smanjiti ukupnu potrošnju, ali u utakmici koja se zove poduzetništvo ili poslovno djelovanje apsolutno je neprihvatljivo da netko posluje po propisima a netko lovi u mutnom. S pravom se postavlja pitanje odakle i nekim viđenim i manje eksponiranima ljudima materijalno bogatstvo za koje nemaju pokrića. Borba sa sivom ekonomijom nas svjetonazorski vodi, ako izvedemo do kraja, u red zemalja gdje je normalno da kad susjed parkira skupi auto, drugi susjed, koji smatra da je to neobično za njegov socijalni status, nazove i pita što se događa. Kod nas se to smatra slabošću i prokazivanjem, ali ja mislim da je to normalno. Onaj tko se nema čega bojati, neće se bojati, a oni koji se bave mutnim poslovima će razmisliti. Svaki poslovni čovjek, a i svaki građanin, kojemu je stalo do fer utakmice mora to pozdraviti.

O reformi lokalne uprave

Jasno je da su način organizacije i veličina lokalne uprave neprimjereni za razinu jedne Hrvatske. Jedinice lokalne uprave nemaju dovoljne prihode kojima bi alimentirali osnovne troškove, pa se to kompenzira prodajom zemljišta kao jedinim izvorom prihoda, neracionalno se pristupa upravljanju prostorom, a prostor i ljudi su suštinski jedina dva resursa koje država ima na raspolaganju. Tu treba napraviti hitan i odlučan rez, što je politički osjetljivo, jer je veliki broj ljudi politički angažiran po teritorijalnim jedinicama. Svako ukidanje ili spajanje jedinica, ili proglašavanje novog jedinstvenog centra regije ili županija umjesto više starih izazvat će velike diskusije i stvoriti ozbiljan politički problem, ali će ekonomske koristi biti velike.

O upravljanju

Mislim da suštinska razlika ne postoji i da se javna uprava i država trebaju u osnovnim principima voditi kao što se vodi i upravlja kompanijama. Upravljanje je jedna jedinstvena disciplina. Ako netko smatra da je upravljanje kompanijom isključivo trka za profitom, to nije istina. Pogotovo ne za kratkoročnim profitom. Najbolje kompanije na svijetu razmišljaju o dugoročnosti i održivosti poslovnog modela. Trebale bi, prema mojem svjetonazoru, biti vrlo socijalno osjetljive, često imaju široku bazu zaposlenika uvezanu u vlasničku strukturu, uspješnost kompanije povezuje se s nizom beneficija koje doprinose zadovoljstvu zaposlenika. Svaki odgovoran menadžer brine za dugoročni razvoj i održivost, kao i interese dioničara, zaposlenika, kupaca i lokalne zajednice. Brine naravno i o učinkovitosti, a o tome valja brinuti i u javnom segmentu. Upravljanje je u svojoj suštini isto - fenomen leadershipa, delegiranje, uspoređivanje, prioriteti, fokus, rokovi za izvršenje zadataka, model nagrađivanja... Sve su to kategorije koje srećemo u svakoj sferi upravljanja. Nije bitno imate li pred sobom veliku kompaniju, nacionalnu kazališnu kuću, sportski kolektiv, nevladinu organizaciju, regiju ili Vladu... Razlike postoje, ali ne bitne. Najčešće je razlika u tome što se javni novac tretira kao da nije ničiji, a to je novac svih građana i u upravljanju tim novcem u smislu odgovornosti ne smije biti razlike u odnosu na način na koji uspješni menadžeri i menadžerski timovi upravljaju novcem privatnih kompanija.

O prioritetima Vlade

Prioritet Vlade mora biti pokretanje značajnog investicijskog ciklusa, čiji nositelj treba biti privatni sektor. Potencijali domaćih kompanija nisu dovoljni, ali nisu ni beznačajni. Izvršna vlast treba razgovarati sa svakim relevantnim poduzetnikom, napraviti maksimum kako bi poduzetnike ohrabrila za iskorak u nove investicije, stvoriti pravu investicijsku klimu i smanjiti administrativne prepreke, kao i parafiskalnu presiju na poduzetništvo i gospodarstvo u cjelini.

Također je potrebno aktivirati sve raspoložive državne resurse, dio kroz privatizaciju, a dio kroz javno-privatna partnerstva, najam, koncesije i druge oblike kojima država neće izgubiti vlasništvo i kontrolu, jer je riječ o prirodnim i strateškim resursima.

Apsolutni prioritet je i direktno privlačenje velikih stranih investitora, a potrebna je i promjena paradigme u gospodarskoj diplomaciji. Međutim, ukupan proces treba voditi koordinirano, s jasno zacrtanim strateškim ciljevima u kojima interesi lokalnih zajednica trebaju biti integrirani u nacionalni interes. Ako je interes države gradnja dvadeset novih nautičkih marina, deset turističkih kompleksa, nova želježnička pruga, nove industrijske zone, logistički centri i novi energetski kapaciteti, onda to zahtijeva harmonizirani pristup svih razina vlasti usmjeren ka stvaranju optimalnih uvjeta za ulaganje, što će automatski značiti veću zaposlenost, ekonomski rast, a onda i uspješnije i zadovoljnije društvo.