MOL može, kao i svaki igrač na tržištu, na burzi kupiti dodatne dionice, objaviti ponudu za preuzimanje i preuzeti preostale dionice po atraktivnoj cijeni; Novaca ima!
U posljednjih nekoliko dana u medijima i u javnosti čule su se špekulacije o mogućnosti da se mađarski MOL, vlasnik 25%+1 dionice INA-e, nađe među kupcima INA-inih dionica. Potpredsjednik Vlade Damir Polančec je u intervjuu Jutarnjem listu izjavio kako je to «špekulacija koja ne stoji». Kad bi MOL preuzeo samo jednu dionicu od ovih koje su sada na tržištu, istog bi trena postao obveznik Zakona o javnom preuzimanju i morao bi dati javnu ponudu. A to u ovom trenutku nije u interesu ni MOL-a ni Vlade i to se neće dogoditi, kazuje Polančec.
No, da li je to zaista tako? Kad bi MOL kupio još jednu dionicu INA-e morao bi dati ponudu za sve preostale dionice INA-e. Poigrajmo se brojkama. Na tržištu će se, sudeći po snažnom interesu građana, uskoro naći još 17% dionica INA-e. Cijena po kojoj bi MOL morao dati ponudu za sve preostale dionice INA-e određivala bi se na temelju proteklih transakcija, a budući da se INA-inom dionicom dosad nije trgovalo na burzi u igru ulaze transakcija, kojom je MOL kupio 25%+1 dionicu INA-e za što je platio 505 mil. dolara, i javna ponuda. Kako je iz Vlade najavljeno da će najviša moguća cijena INA-ine dionice biti 1.900 kuna, znači da najniža moguća cijena, po kojoj bi MOL morao dati ponudu, neće biti viša od 1.900 kuna. Što sprječava MOL da kupi tu jednu dionicu na burzi i građanima i drugim dioničarima INA-e ponudi, recimo, 2.000 kuna po dionici ili čak, 2.500 kuna?
Ustvari ništa. Uz cijenu od 2.000 kuna po dionici MOL bi za 17% INA-e platio 3,4 mlrd kuna, odnosno oko 600 milijuna dolara. Poznato je da je pri kupnji prvotnog paketa OMV nudio 420 mil. dolara i da je sve iznenadila MOL-ova ponuda od 505 milijuna dolara. Dakle, mađarska kompanija nije nepoznata po tome da nudi i malo više nego što su trenutne procjene realne vrijednosti. Uz to, MOL nikada nije krio namjeru da poveća svoj udio u INA-i.
Jedina moguća zapreka MOL-u je to što bi Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, u slučaju objavljivanja javne ponude, tražila da MOL osigura sredstva za cjelokupni preostali udio, dakle, za 75%-1 dionicu. Uz cijenu od 2.000 kuna to je 15 mlrd kuna odnosno, 2,6 mlrd dolara. Uz ponuđenu cijenu od 2.500 kuna, to je 18,7 mlrd kuna odnosno 3,27 mlrd dolara.
MOL, prema preliminarnim izvještajima za poslovanje u prvih devet mjeseci, samo u gotovini i njenim ekvivalentima ima gotovo dvije milijarde dolara. Dakle, pronalaženje dodatnih izvora kako bi financirali moguću kupnju svih dionica im ne bi trebao biti veći problem.
Uz to, prema Zakonu o privatizaciji INA-e Hrvatska će do stupanja u članstvo EU zadržati četvrtinu vlasništva INA-e. Dakle, MOL-u ne bi trebao novac za 75%-1 dionicu nego stvarno tek za 50% dionica. A i kolika je mogućnost da se Vlada javi na javnu ponudu? Dosta niska. Sedam posto dionica koje se nalaze u rukama Fonda branitelja također bi moglo završiti u rukama MOL-a što znači da bi MOL, u slučaju 'nemoralne' ponude odmah nakon listanja INA-inih dionica na burzu mogao dosta lako doći u posjed gotovo 50% dionica (25% kojih već posjeduje, 15 do 17% iz javne ponude i 7% iz Fonda branitelja). A utjecaj koji ima s gotovo polovičnim vlasništvom stvarno nije zanemariv.
Također, u eventualnim daljnjim ponudama strateškim partnerima, također prema odredbama Zakona, hrvatska Vlada mora MOL-u dati pravo prvokupa. Dakle, MOL bi na lak način mogao doći do dodatnih 24% vlasništva INA-e. Jer, pogledajmo istini u oči, tko bi od nas odolio da mu za dionicu koju je platio najviše 1.900 kuna, netko ponudi 2.000 ili čak 2.500 kuna. Bez puno muke laka zarada. I to, možda čak i 600 kuna po dionici.
Vladi možda ne bi odgovaralo da MOL poveća svoj udio, tim više što je ova javna ponuda prilika da se malo promovira tržište kapitala. No, tko ili što MOL-u brani da se ponaša baš kao jedan igrač na tržištu kapitala zainteresiran za povećanje svog udjela.
Istina, Vlada bi mogla, nakon toga, pokušati promijeniti Zakon o privatizaciji INA-e, no, na putu u EU nije se baš uputno igrati s povjerenjem inozemnih investitora. Posebno onih koji već dolaze iz te Unije.
izvor: www.bankamagazine.hr