Danas se za razliku od euforične 2007. godine poboljšalo shvaćanje pojmova poput "rizika" ili "volatilnosti". Prije je fokus bio samo na prinosima. Kao fond menadžer, kaže Matek, stalno ste suočeni s dilemom treba li klijent uložiti u ono što želi ili u ono što mu je potrebno, odnosno ono što najbolje odgovara njegovim potrebama. Razlika između te dvije stvari je katkad vrlo mala, a katkad jako velika.

Kakvom biste ocijenili ulagačku klimu u Hrvatskoj? Što treba poboljšati?
Ako se referiramo na tržište kapitala, ulagačka klima će se nesumnjivo popraviti kada se poprave poslovni i gospodarski rezultati. Burze u pravilu reagiraju i na pozitivne i na negativne impulse i prije nego se njihove posljedice u potpunosti osjete u svakodnevnom životu. Najveći problem burze su izuzetno niski prometi dionicama, pa čak i onim najlikvidnijima. Takva niska likvidnost otežava aktivno upravljanje portfeljima, a upravo je to zadatak portfelj menadžera. U medijima i na raznim konferencijama često se nude rješenja za oživljavanje hrvatskoga dioničkog tržišta, u rasponu od konkretnih i korisnih do potpuno nerealnih, ali se u praksi nažalost ne događa ništa ili se događa vrlo malo i vrlo sporo. Ne znam je li to zbog manjka interesa, inicijative, truda, znanja ili nečega petog. Drugu razinu problema predstavlja nerazvijena kultura dioničarstva i odnosa s investitorima općenito, zbog čega velik broj društava izlistanih na burzi svojom krivnjom, a najčešće i voljom, ne ostvaruje koristi od toga. Na domaćem tržištu kapitala vrlo su rijetke kompanije koje žele otvoren i trajan partnerski odnos sa svojim ulagačima. Privatne tvrtke izvan burze također su se do sada vrlo rijetko dobrovoljno odlučivale sudjelovati na tržištu jer to nužno uključuje otvorenu komunikaciju s investitorima, a često i odricanje od potpune kontrole nad kompanijom. Mnoge od njih zbog toga sada trpe veliku štetu jer su im tradicionalni izvori financiranja presušili ili postali preskupi. Svemu tome možete dodati i treću razinu koja nije specifična samo za tržišta kapitala, a sastoji se od svih poteškoća i nejasnoća s kojima se u Hrvatskoj općenito suočavate u ostvarenju svojih prava.

Koliko su strani ulagači spremi ulagati u Hrvatsku? Što im najviše smeta u Hrvatskoj?
Ponovno ću se referirati samo na tržišta kapitala. Hrvatska je mala zemlja s relativno malim brojem kompanija, čije bi dionice mogle zainteresirati najveće svjetske ulagače i samim tim Zagrebačka burza nikada neće biti velika burza. Postoji, međutim, dovoljan broj specijaliziranih inozemnih fondova u čije bi se strategije ulaganja uklapale hrvatske dionice. One, međutim, u njihovim portfeljima imaju vrlo mali postotak. Takvim inozemnim ulagačima vjerojatno smeta sve što smeta i domaćim ulagačima, a bez lokalne prisutnosti i znanja još im je teže donijeti odluku o ulaganju nego domaćem fond menadžeru.

Koliko su građani, kao mali ulagači, danas spremni svoj novac dati fond menadžeru?
Nakon sloma svjetskih burzi 2008. godine postoji sasvim razumljiv oprez ulagača prema dioničkim fondovima. Za najveći broj tadašnjih ulagača u Hrvatskoj to je ujedno bio i prvi dodir s dionicama. Neki od njih su se ponadali da je riječ o instrumentu za brzu i laku zaradu, ali oni racionalniji u svoja su očekivanja imali ugrađenu puno svjetliju budućnost domaćeg i svjetskoga gospodarstva od one koja je uslijedila. Pad na tržištima je bio izuzetno oštar, a u panici koja je uslijedila mnogi su prodavali svoje dionice po nerealno niskim cijenama. Zato je 2009. bila godina velikog rasta cijena na burzama diljem svijeta, a i 2010. je većinom bila pozitivna. Te su dvije godine u Hrvatskoj prošle potpuno neprimijećene. Mnogi se ulagači ili zainteresirani potencijalni ulagači iznenade kada vide dvoznamenkasti rast cijena udjela dioničkih fondova u 2009. i shvate da je od sloma tržišta prošlo gotovo tri godine. S druge strane ne može se povući znak jednakosti između dionica i fondova. Čak ni za vrhunca krize na svjetskim tržištima kapitala nije bilo paničnog povlačenja iz novčanih ili obvezničkih fondova. Interes za njima ostao je prisutan i ovisi ponajprije o tome kakve prinose ti fondovi ostvaruju u odnosu na kamatne stope na depozite u bankama. To vrlo jasno pokazuje da Hrvati nisu odbacili fondove kao instrument za ulaganje svog novca, da razlikuju različite kategorije fondova i da se ponašaju racionalno, barem u okruženju u kojem se i prinosi i rizici kreću o očekivanim rasponima.

U bankama, prema posljednjim podacima HNB-a, ima ukupno 272,2 milijarde kuna depozita, od čega su, između ostaloga, 121,8 milijardi oročeni depoziti građana, a 17,9 milijardi štedni depoziti. Kako preliti te depozite u fondovsku industriju?
Ne mislim da su depoziti u bankama jedini proizvod koji konkurira fondovima niti da nešto iz nečega treba prelijevati negdje drugdje. Osobito ne ako to ne bi bilo u skladu s potrebama naših klijenata. Ljudima treba dati kvalitetnu informaciju o proizvodima koji se nude na tržištu i pomoći im da donesu optimalnu odluku. Takvu je odluku lakše donijeti u slučaju konzervativnih proizvoda s više ili manje predvidljivim prinosima - jednostavno usporedite prinose i druge karakteristike proizvoda poput ročnosti, raznih naknada, jednostavnosti korištenja i sl. Međutim, vrlo konzervativni proizvodi imaju vrlo nizak potencijal za zaradu, osobito u uvjetima povijesno niskih kamatnih stopa koji sada vladaju. Kamata na njemačku državnu obveznicu sa rokom od pet godina je 2,5 posto, a na 30 godina 3,65 posto godišnje. Većina ulagača s takvim stopama povrata na ulaganja neće moći ostvariti svoje dugoročne ciljeve kao što su štednja za mirovinu, školovanje djece i sl. Postavlja se onda pitanje što nam je alternativa? Zato vjerujem da za dionice ima mjesta u gotovo svakom osobnom portfelju kao i to da dionice nisu "rezervirane za bogate" iako mi je potpuno jasno da je zbog sloma iz 2008. i drugih potresa u posljednjoj dekadi poljuljano povjerenje u dionice kao klasu imovine. Možda najveća opasnost da kao ulagači nećemo postići zadovoljavajuće rezultate leži upravo u tome da se odreknemo bilo kakvog rizika.

Uz kratkoročne kamate kakva će biti kupovna moć naše štednje za 20 ili 30 godina?
Odluku o tome koliki bi dio svoje štednje trebalo odvojiti za rizičnije ulaganje, koja bi to ulaganja trebala biti i kako mijenjati strukturu štednje tijekom vremena mnogo je teže donijeti. Smatram da je pronalaženje najboljih rješenja u dijelu dugoročnoga financijskog savjetovanja klijenata najvažniji zadatak za ljude koji se bave tom i srodnim profesijama, i to ne samo u Hrvatskoj nego i svugdje u svijetu. Imovina fondova ZB Investa čini 30 posto imovine svih fondova u Hrvatskoj.

U koje fondove mali ulagači najviše ulažu?
Prema službenim podacima Hanfe na kraju 2010. u fondovima je bilo uloženo 6,8 milijardi kuna fizičkih osoba, odnosno 52 posto od ukupne imovine u fondovima. Od toga je 3,38 milijardi u dioničkim i mješovitim fondovima, 2,73 milijarde u novčanim, a 690 milijuna u obvezničkim fondovima. Podatak da je čak 6,8 milijardi kuna građana uloženo u fondove, a čak pola od tog iznosa u dioničkim i mješovitim fondovima također potvrđuje moj stav da fondovi ispunjavaju svoju svrhu i da ih ulagači prepoznaju kao proizvod koji ispunjava njihove potrebe. Dodamo li tome vrlo impresivnu brojku od 40 milijardi kuna u obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, izravna ulaganja stanovništva u dionice i obveznice, ali i neke oblike životnog osiguranja, dobivamo bitno drukčiju sliku od uobičajenog stava o vrlo niskom sudjelovanju Hrvata na tržištima kapitala. Čini mi se da bi udio ukupne financijske imovine građana izravno ili neizravno uložene na tržištima kapitala premašio 25 posto.

Što se promijenilo od zlatnih vremena tržišta do danas? Što je danas ulagačima važnije, a da 2007. na to nisu obraćali pozornost?
Poboljšalo se shvaćanje pojmova poput "rizika" ili "volatilnosti", dok je prije fokus bio samo na prinosima. Kao fond menadžer stalno ste suočeni s dilemom treba li klijent uložiti u ono što želi ili u ono što mu je potrebno, odnosno ono što najbolje odgovara njegovim potrebama. Polazna točka za raščišćavanje svih dilema je otvoren i temeljit razgovor s postojećim ili potencijalnim klijentom o njegovoj financijskoj situaciji, ciljevima i potrebama te pronalaženje optimalne strukture portfelja u skladu s njegovim psihološkim profilom. U globalnoj ekonomiji su se u proteklih nekoliko godina dogodile, i dalje se događaju, bitne promjene koje ruše ustaljene "školske" pristupe o tome što je rizično, a što nerizično ulaganje. Dovoljan je primjer državnih obveznica nekih zemalja članica eurozone poput Grčke, Irske ili Portugala, ili pak primjer agencija za rejting koje SAD-u stavljaju "negativan" izgled na kreditni rejting. U udžbenicima i dalje piše da je temelj valuacije bilo kojeg ulaganja nerizična kamatna stopa, a da je kao aproksimacija za takvu stopu najbolje uzeti kamatu na državne obveznice. Nije li danas sasvim opravdano pitati se je li dionica u jednoj solidnoj kompaniji doista rizičnije ulaganje u odnosu na obveznicu neke prezadužene, razvijene države?

Društva koja upravljaju investicijskim fondovima, a vlasnici su im banke, drže 87 posto fondovske industrije. Koji je razlog tako velikoj dominaciji bankarskih fondova?
Banke su se u posljednjih 20-ak godina profilirale kao financijske institucije kod kojih fizičke i pravne osobe mogu ispuniti gotovo sve svoje potrebe na području financijskih usluga u najširem smislu. Banke su kao institucije svima poznate - svatko je klijent banke, na tržištu su najdulje prisutne, imaju razgranatu mrežu poslovnica, financijski i tehnološki su snažne. Normalno je da klijent odluku o investiranju donosi imajući u vidu svoju cjelokupnu financijsku imovinu i obveze.