Aktivniji (upućeniji) promatrači zbivanja na deviznom tržištu zasigurno su već odavna navikli na paradokse. Poput ovotjednog, koji se odnosi na pozitivne reakcije dealera povodom odluke o povećanju ključnih kamatnih stopa od strane američkih monetarnih vlasti. Razlog? Činjenica da je već dobro poznatu retoriku o ujednačenim rizicima, navedenu kao objašnjenje posve očekivanog poteza središnje banke, ovoga puta pratila i zanimljiva opaska koja po svemu sudeći nikome nije promaknula.

Jer granica od 1,45 dolara za europsku se valutu pokazala nepremostivom preprekom, a niti Wall Street nije reagirao na način svojstven uobičajenoj euforiji (ili barem slavodobitnom optimizmu) koja prati smanjenje kamatnjaka i primjenu ekspanzivnije monetarne politike.

Doduše, simboličan oporavak dolara dijelom bi se mogao objasniti ekstremnim pozicijama indikatora tehničke analize, koji su se serijom od sedam dana uzastopnog pada našli duboko na oversold teritoriju, signalizirajući vjerojatnu promjenu kratkoročnog trenda. No tu bi činjenicu brojni investitori zasigurno bili spremni ignorirati da dužnosnici FED-a nisu našli za shodno ponovo (nakon kraće pauze) spomenuti inflacijske pritiske (navodeći pritom rastuće cijene roba), sugerirajući kako je kratka epizoda ekspanzivn(ij)e monetarne politike, inicirana prvim smanjenjem kamatnjaka od 2003. godine, uvjetovana eskalacijom subprime krize - završena.

Što evidentno potvrđuje i kretanje terminskih ugovora na kamatne stope, koji u ovom trenutku procjenjuju vjerojatnost još jednog «rezanja» kamatnjaka na svega 40%, suprotno odnosu snaga od prije tjedan dana, kada se sličan potez monetarnih vlasti na sastanku u prosincu činio posve sigurnim.

Na zaključak kako su kreatori monetarne politike zadovoljni učinjenim, te namjeravaju ostati suzdržani na idućem sastanku, ukazuje i činjenica da već prilikom ovotjednog sastanka (po prvi puta u ovoj godini) nisu svi članovi FOMC-a glasali za prijedlog o smanjenju kamatnjaka.

«Pobunjenik» je Thomas Hoenig, a za razliku od prethodnog sastanka, kada je sedam podružnica središnje banke zatražilo smanjenje diskontne stope od 50 baznih bodova, ovoga je puta samo polovica poduprla prijedlog o smanjenju za 25 baznih bodova. Uostalom, neočekivano visoka stopa rasta GDP-a od 3,9% u trećem kvartalu (najviše u posljednjih godinu dana i dvostruko više od očekivanih 1,8%), te stopa inflacije od 1,8% (pri vrhu preferiranog raspona od 1% do 2% na godišnjoj razini), također daju naslutiti suzdržanost središnje banke.

To bi, barem na kraći rok, trebalo zaustaviti pravu poplavu negativnih rekorda zabilježenih u proteklih nekoliko dana. Od rasta nadomak 2,09 dolara, koji je britansku funtu doveo do najviše razine u posljednjih 26 godina, do već spomenute brojke od 1,45 dolara, kojom je euro postavio novi all-time-high u odnosu na američku valutu. A uz rekorde u odnosu na australski (najniže od 1984. godine) i kanadski dolara (najniže od 1950. godine, kada je loonie prepušten deviznom tržištu), svakako upada u oči i najslabiji rezultat vaganog valutnog indeksa (trade weighted index) temeljenog na košarici valuta najvažnijih američkih trgovinskih partnera od njegova uvođenja 1971. godine.

Konačno, krah domaće valute nije prošao neopaženo niti kod monetarnih vlasti, što potvrđuje i referenca na deprecijaciju dolara kao jednog od ključnih drivera rastućih inflacijskih pritisaka, provocirajući barem blagu likvidaciju carry trade pozicija.