Dva mjeseca nakon što je sjela na čelno mjesto Raiffeisen Investa, Renata Gecan Milek s olakšanjem promatra potencijale 2010. godine. Nakon visokih gubitaka fondovske industrije u tromjesečju prošle godine, Gecan Milek očekuje laganu stabilizaciju tržišta. No upozorava kako je krajnje vrijeme za edukaciju građana jer euforija koja je 2007. zaposjela male ulagače mnoge je bolno prizemljila samo godinu nakon toga.

Kako ocjenjujete prošlu godinu?
Prošla godina je uistinu godina za pamćenje. Bili smo sudionici na volatilnom novčanom tržištu te na volatilnom tržištu kapitala. Cijene domaćih izdanja državnih obveznica su rasle kao posljedica pada premije rizika te se počela javljati potražnja za korporativnim izdanjima. Novčani i obveznički fondovi ponovno bilježe visoke prinose te mjereno prinosom postaju atraktivniji od klasičnih bankovnih depozita. Zaustavlja se i pad imovine fondova. Vani su banke prestale jedna drugoj posuđivati novac iz straha, središnje banke poduzimale su sve moguće akcije, a kamatne stope počele su se spuštati.

Jesu li banke mogle ili trebale spustiti kamatne stope u Hrvatskoj?
To nisu radile komercijalne banke, to su radile središnje banke. No to nikako ne možemo uspoređivati s Hrvatskom.

Možemo li uopće uspoređivati Hrvatsku sa svjetskim tržištima u financijskom smislu?
Ajmo vidjeti o čemu govorimo: jesu li kamatne stope za građane bile visoke? Nisu.

Kamate na kredite drastično su porasle.
U Australiji su prošle godine na australski dolar kamatne stope iznosile sedam posto. Mi imamo iskrivljenu percepciju što je zapravo visoko. Kamatne stope u Hrvatskoj oduvijek su bile na niskim razinama kada ih uspoređujemo s razvijenim zemljama. Što se tiče stanovništva, ne možemo govoriti o visokim kamatnim stopama.
Ajmo se dotaknuti kamatnih stopa na štednju koje su izrazito visoke u odnosu na zemlje koje nas okružuju. Što se tiče međubankarskog tržišta, prošle je godine bila izrazito visoka volatilnost. Kamatne stope su se penjale više od 50 posto na prekonoćne posudbe. To je ukazivalo na nedostatak likvidnosti. Naime, sav višak likvidnosti se davao državi koja je bila najmanje rizična. Banke sada moraju viškove usmjeravati u realni sektor, a to se ne događa. Percepcija kreditnog rizika je sada golema. Vani su središnje banke prošle godine otkupljivale komercijalne zapisa kompanija da bi im na taj način ubrizgale obrtni kapital jer su banke to odbijale raditi.


Krajem ožujka prošle godine tržište je bilo na povijesnom minimumu.
Apsolutno. Prvo tromjesečje prošle godine za fondovsku industriju bilo je strašno. Mislim da su investitori koji su tada ostali u fondovima dotaknuli prag boli, a sigurno će sada ostati u dionicama dok se sve ne vrati na prijašnje razine.

Ali od tada do listopada tržište je skočilo 80 posto.
No kada pogledate svjetska tržišta i ona u regiji, mi smo u zaostatku. No doista smo imali godinu za pamćenje, od političkih previranja preko gospodarskih afera do lagane stabilizacije.

Jeste li zadovoljni rezultatima vaših fondova?
Zadovoljna sam postignutim, kako ostvarenim prinosima tako i priljevom imovine. Veseli nas činjenica da je naš novčani fond Raiffeisen Cash ostvario najbolji prinos u svojoj kategoriji, a Raiffeisen Bonds prerastao je u najveći obveznički fond uz drugi najbolji prinos na tržištu. Također smo ponovno zauzeli treću poziciju prema tržišnom udjelu.

Kakva je suradnja s Hanfom i kakva je regulacija na tržištu?
Adekvatna. Samo moramo poraditi na edukaciji ulagatelja u Hrvatskoj jer se sami moramo početi brinuti za dane u mirovini.

Kada i kako mislite postati broj dva na tržištu?
Nadam se da će nas ulagatelji prepoznati, naše fondove i kvalitetu koja stoji iza toga. Ono što mi imamo, za razliku od ostalih, fondovi su čije ime govori o strategiji ulaganja.


Je li 2009. mogla biti bolja?
Bila je dobra. Kakva je situacija bila u prvom tromjesečju, nije bilo optimistično. No krajem ožujka i u travnju počela su ponovna ulaganja investitora u konzervativne fondove – obvezničke i novčane. No prvi put se tada pojavljuju nova sredstva s kojima fond menadžeri mogu upravljati. To je omogućilo da imamo atraktivne prinose fondova. Primjerice, u novčane fondove se u 2009. godini “ulilo” više od dvije milijarde kuna, a u obvezničke vrlo malo, 53 milijuna kuna. Mješoviti su pali, a dionički porasli samo 114,5 milijuna. Ako se uzme u obzir da su indeksi porasli 17-18 posto, onda je jasno da je tu još bilo odljeva. Fond menadžeri nisu imali sredstava za pokretanje tržišta kapitala. To mogu samo oni koji imaju viška, a toga u fondovskoj industriji nije bilo.

Jesu li vaši fondovi obični? Naime, u Hrvatskoj nemamo specijalizirane fondove koji nude drukčije proizvode – robe, derivative i slično.
Trebamo li uopće našem “retailu” nuditi specijalizirane fondove?

Je li naše tržište kapitala uopće razvijeno?
Mi smo mlada zemlja. Rekla bih da je ova vrsta investicijskih fondova kakvu sada imamo namijenjena stanovništvu. To je dugoročno ulaganje. Sada treba početi razmišljati o budućnosti. Štede li ljudi? Žele li kupiti stan? Putovati? Kolika će biti mirovina? Investicijski horizont mladim je ljudima 30-40 godina. Za mlade su ponajprije važna dionička tržišta, a ostalo bi trebalo uložiti u obvezničke fondove koji su konzervativni i novčane zbog gotovine koja je dostupna, recimo, za putovanja i slično.

Hoće li se ikada ponoviti erupcija optimizma iz 2007.?
Općenito, tadašnji investitori imali su nisku razinu znanja o tržištu kapitala te uglavnom nisu dovoljno poznavali rizike ulaganja u dioničke fondove. Njihova su očekivanja bila postavljena vrlo visoko i najčešće nisu bila u skladu s razinom rizika koju nosi takva vrsta ulaganja. U današnje vrijeme investitori su svjesniji odnosa rizika i dobiti, zatim preferiraju sigurnost ispred visokih povrata, a također su naučili da je nužno diverzificirati portfelj te su postali svjesni potrebe za akumulacijom štednje. Uzmemo li u obzir da u Hrvatskoj štednja stanovništva u znatnoj mjeri dominira u odnosu na ulaganja u fondove, može se zaključiti da prostor za rast domaćeg tržišta kapitala svakako postoji.


A kako ljudima nakon što su se opekli na burzi reći: 'Hajde opet uložite'?
U to vrijeme je bila nevjerojatna medijska pompa kao i marketing. Ljudi su kupovali dionice preko minusa na tekućem računu. To je bilo grozno, to ne može tako. Da nije bilo krize, možda bi bilo sve u redu, ali činjenice i dalje stoje – ne postoji edukacija i razvijanje svijesti o riziku. Ne mogu se sva jaja stavljati u istu košaru. Na ovom tržištu nedostaju profesionalci, licencirani savjetnici, koji mogu takvim ljudima davati savjete i adekvatnu strategiju ulaganja.

Kako educirati građane? Tko će ih educirati?
Tu je Udruženje investicijskih fondova pri HGK koje mora raditi brošure koje će odobriti Hanfa i koje će biti postavljene na šalterima banaka. Treba promijeniti pristup jer 2007. je bila euforična. Fond menadžeri nisu znali, od silne količine novca koji je stizao svakoga dana, u što ulagati. Koliko je 2008. bila teška zbog odljeva, toliko je 2007. bila teška jer se nije znalo u što ulagati. Vjerujem da se tada nije imalo vremena razmišljati o edukacijama.

Koji su vaši planovi za 2010. godinu?
Dosljedno ćemo provoditi investicijsku politiku u najboljem interesu ulagatelja. Kontinuirana edukacija djelatnika te prodajne mreže i dalje nam je prioritet, a u ovoj godini ćemo naglasak staviti i na edukaciju javnosti koja u određenoj mjeri i dalje ima nerealna očekivanja od fondovske industrije. Razlog je nedovoljna informiranost.

Kakav je omjer vaših ulagača? Je li pola privatno, pola korporativno?
Nije. Više bih voljela imati privatne sobe jer one znače stabilnost. Kada privatna osoba uđe u fond, njegov investicijski horizont nije mjesec dana. Institucionalni investitori su profesionalni i izlaze kada se pojavi bolja prilika. Korporativni su nestabilni, naravno svi su dobrodošli, ali bih više voljela imati privatne osobe.

Treba li domaćim ulagačima na tržištu kapitala dodatnih proizvoda?
Ajmo ih prvo educirati. Sada bismo ih zasuli silnim brojem novih proizvoda koje ne razumiju.