Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy izašao je prošlog tjedna kao prvi europski državnik s prijedlogom inačice američkog plana spašavanja financijskog sektora koji je izglasan u američkom Kongresu 3. listopada.
Sarkozy je naime pozvao ostale europske lidere na kriznu sjednicu u Pariz s ciljem da se ugroženim europskim financijskim subjektima odobri pomoć u iznosu 300 milijardi eura. Takav plan je na tragu izjave Josefa Ackermanna, predsjednika Deutsche Banka, kojom je pozvao europske čelnike na donošenje mjera za smirivanje financijske krize koja sve više zahvaća i europske financijske subjekte.

Prema izvorima iz francuskih diplomatskih krugova, Pariz je pozivao na stvaranje fonda posebnog karaktera koji bi bio predviđen za rješavanje problema vezanih uz likvidnost europskih banaka i osiguravateljskih društva. Prema prijedlogu bi 300 milijardi eura bilo namaknuto od strane država članica EU te bi svaka od njih sudjelovala u njegovom osnivanju sa 3 posto BDP-a. Takav prijedlog dočekan je baražnom vatrom njemačke strane koja ne želi ni pomisao na takav plan. Nakon njemačke reakcije francuska ministrica financija Christine Lagarde demantirala je takvu zamisao. Ipak, jedan od najutjecajnijih Francuza, izvršni direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn sugerira nužnost takvog slijeda događaja jer bi se u protivnom kriza prelila na europske zemlje.

Do sada su vlade europskih zemalja spašavale svaku banku pojedinačno, o čemu svjedoči i spašavanje banaka poput Bradford & Bingleyja, Dexije i Hypo Real Estatea. Lista ugroženih hipotekarnih banaka je sve duža. Kada je riječ o izloženosti europskih zemalja, Irska se nalazi u najnezavidnijoj situaciji budući da bi njezine obveze jamčenja uloga štediša i ostalih depozita zahtijevale 400 milijardi eura, što je jednako njezinom dvostrukom BDP-u.

Nijemci predvođeni kancelarkom Merkel odbijaju osnivanje fonda te se zalažu za striktniji nadzor financijskih tržišta. Argumenti protiv "padobrana" koji bi trebao ublažiti ateriranje isti su kao i oni protiv 700 milijardi dolara vrijednog paketa u SAD-u. Ističe se porast javnog duga bez izgleda za njegovim uklanjanjem u pristojnom vremenskom roku. Osim toga, reakcije FED-a u krizama sličnog tipa otvaraju nam uvid u pribjegavanje povećanom tiskanju novca, što se negativno odražavalo na stabilnost cijena i tečaj dolara.

Dakle, tržišna logika nalagala bi da je bankama potrebno dati samo ono najnužnije da ih se održi na životu i izbjegne svaki financijski plan velikog obujma kako bi se onemogućilo stvaranje negativnih poticaja. S druge strane, lomovi financijskih institucija i eventualni pokušaji njihova spašavanja prema pristašama takve intervencije mogli bi nadmašiti troškove jednog sveobuhvatnog plana. Međutim, takav plan mogao bi biti izrazito politički osjetljiv jer porezni obveznici uvijek zadnji podmiruju račun.

Postavlja se pitanje je li intervencija francuskog tipa potrebna na europskoj razini te ako je potrebna, u kojem obujmu i kakvog karaktera mora biti. Saniranju šteta koje bi mogle utjecati na realnu ekonomiju potrebno je odmah pristupiti. Postoje i druge mjere komplementarne osnivanju fonda.

Predsjednik EK Jose Manuel Barroso pohvalio je spremnost nekih europskih zemalja koje su se obvezale na jamčenje sigurnosti štednih i oročenih depozita, kako bi se spriječila navala na banke i time se na financijsku krizu ev. nadovezala i bankarska. Osim toga, Europska komisija želi uskladiti praksu jamčenja uloga u zemljama članicama. Zanimljivo je spomenuti da Njemačka jamči štedišama 20.000 eura, što odgovora propisanom minimumu na razini EU.

Za iznos povrh 20.000 eura banke i štedno-kreditne zadruge odgovaraju dobrovoljno. Zakonskom obvezom o kompenziranju gubitka do 20.000 eura Njemačka je dala jamstvo za 800-1200 milijardi eura ušteđevina i depozita. Takav način postupanja predstavlja jedan od mogućih načina stvaranja povjerenja. Premda je Irska kao prva zemlja koja je dala izjavu o čvrstim jamstva bila napadana sa svih strana zbog opasnog utjecaja takvog čina na njezin proračun, njezin primjer uskoro su slijedile Njemačka, Austrija, Švedska, Danska, Španjolska i Grčka. O kredibilitetu danih garancija ovisi i mogući odljev kapitala na račune banaka u inozemstvu, što je već slučaj s nekoliko britanskih banaka.

Nakon odjeka o jamstvu irske vlade lančana reakcija se proširila na ostale europske vlade, koje su u želji da uvjere vlasnike depozita u sigurnost njihovih depozita učinile isto. Gigantske garancije zasigurno ne znače rješavanje srži problema u financijskom sektoru, a jedini jasan signal odnosio bi se na jasne izjave o držanju situacije pod kontrolom. Giulio Tremonti, talijanski ministar financija, jasno ističe potrebu osnivanja fonda za spašavanje po uzoru na Resolution Trust Corporation kako bi se banke oslobodile loše aktive iz svojih bilanca i time ponovno zadobilo povjerenje u njihovo poslovanje od strane klijenata i drugih banaka. Ulaženjem u vlasničku strukturu banaka moglo bi se prema nekim ekspertima i zaraditi u budućnosti, ali to je u ovom trenutku vrlo neizvjesno.

Globalna financijska stabilnost predstavlja javno dobro, a ona su u svojoj suštini nedjeljiva i neisključiva. Ipak, povjerenje i stabilnost ne mogu se zadobiti samo osnivanjem takvog fonda nego u prvom redu prudencijalnim regulativnim mjerama. Bez obzira na njegovu eventualnu opravdanost na zaključenje plana ekvivalentnog američkom planu od 700 milijardi dolara ne može se ozbiljno računati jer postoje oštre nesuglasice između europskih država.

Španjolske banke bile su upozoravane i odvraćane od rizičnih vrijednosnih papira i loših zajmova, pa su iz tog razloga španjolski porezni obveznici vrlo antagonistički nastrojeni prema bilo kakvom planu spašavanja sredstvima iz njihova džepa. Nijemci s druge strane kao najveći neto platiše u proračun EU bježe od bilo kakvih dodatnih izdataka.

Čak i ako bi se članice EU dogovorile o planu spašavanja, ostalo bi pitanje kome povjeriti upravljanje prikupljenim sredstvima. U SAD-u su tu funkciju preuzeli akteri poput državne riznice, FDIC-a, Fannie Mae i Freddie Maca. S obzirom na to da EU nema federalnu strukturu, povjeravanje koordinacije i upravljanja fondom predstavljalo bi veliki politički izazov za koji EU, paralizirana irskim ishodom referenduma o Lisabonskom ugovoru, nije nimalo spremna.