Ili u prijevodu - sudbina krajnjih potrošača, privrženih svojim limenim ljubimcima, i kao takvima, nadasve ovisnima o cijeni crnog zlata, u rukama je nikog drugog doli - Georga Busha.

Ali to smo već «znali». Ili smo barem bili skloni prikloniti se uvriježenoj percepciji. No za razliku od različitih teorija zavjere, koje počesto počivaju na pretpostavkama lišenima čvrste argumentacije, u ovom slučaju konkretne brojke ukazuju na pomalo neočekivani zaključak, nedvojbeno potkrjepljujući tezu s početka priče. Gurajući pritom u drugi plan stajališta temeljena na tezi kako je kretanje cijena na tržištu nafte ponajprije (ili čak isključivo) posljedica gospodarskog rasta na globalnoj razini.

Što doista nema smisla osporavati, no zbivanja tijekom ove godine pokazuju kako je rast cijena sirove nafte u velikoj mjeri tek rezultat puke prilagodbe novonastalim okolnostima na deviznom tržištu. A to pak jasno sugerira kako je u ovom trenutku jedna od najvažnijih determinanti kretanja cijene sirove nafte - tečaj dolara. No i to smo znali, zar ne? Za čitatelje nesklone intenzivnoj upotrebi kalkulatora, priloženi grafikoni jasno dočaravaju razlike u cijenama, uvjetovanima silnim fluktuacijama na deviznom tržištu od početka godine. I usput pokazuju kako po nekima rigidna tečajna politika Hrvatske narodne banke evidentno ima i svojih prednosti (što je također, više-manje, poznata činjenica).

No ono što vezu između cijena sirove nafte i tečaja dolara čini još čvršćom je koeficijent korelacije koji ukazuje na zapanjujuće visoku razinu usklađenosti dvaju promatranih krivulja. Raspon koeficijenta korelacije u teoriji se kreće od -1 do +1, pri čemu prva brojka označava obrnuto proporcionalno kretanje, a potonja posve sinkroniziranu izvedbu. Na toj skali, odnos cijene sirove nafte i tečaja EUR/USD, kao neupitnog globalnog benchmarka i indikatora odnosa snaga na deviznom tržištu, niti jednom tijekom ove godine nije se spustio ispod 0,6, konstantno se zadržavajući tijekom zadnjeg kvartala iznad 0,9, i podižući usput prosjek do iznimno visokih 0,85. Jednostavnim rječnikom rečeno - kad euro raste (a dolar pada), gotovo u pravilu rastu i cijene nafte (i obrnuto). Što nije osobito česta pojava na financijskim tržištima, te institucionalnim investitorima pruža gotovo savršen alat za aplikaciju hedging strategija.

I kako se sad u tu priču uklapa George Bush? Pa vrlo jednostavno. Jer aktualna američka administracija, unatoč deklarativnim stavovima, zapravo čini sve kako bi dolar, odnosno, američke izvoznike, učinio konkurentnijima na globalnoj sceni, pokušavajući neutralizirati vrlo ozbiljnu prijetnju iz Kine. Što će zasigurno razveseliti brojne protivnike vladajuće garniture u Bijeloj kući, jer iz svega navedenog proizlazi da je najveća štetočina za američke potrošače i njihov kućni proračun nitko drugi doli - njihov predsjednik.