Ugledni investitor i milijarder George Soros je u Financial Timesu objavio članak u kojem predlaže radikalan plan za spas eurozone koji zahtjeva tri odvažna koraka.

Soros na početku upozorava da financijska tržišta svijet guraju prema novoj Velikoj depresiji koja bi imala nesagledive političke posljedice te kako su europske vlasti izgubile kontrolu nad situacijom koju trebaju vratiti - odmah.

Zbog toga Soros smatra kako vlasti eurozone prvo moraju dogovoriti novi sporazum koji bi stvorio zajedničku riznicu područja jedinstvene europske valute.

Budući da će to sigurno potrajati, ugledni investitor predlaže da se velike europske banke u međuvremenu stave pod kontrolu Europske središnje banke koja bi im zauzvrat dala privremene garancije i trajno ih rekapitalizirala. U takvoj situaciji ECB bi se pobrinuo da banke nastave svoje redovne kreditne linije, kao i odobravanje izvanrednih zajmova, ali i pažljivo pratio rizike koje bi banke poduzimale.

U trećoj mjeri opet bi sudjelovao ECB koji bi u tom slučaju zemljama poput Italije i Španjolske, koje trenutno imaju vrlo visoke troškove zaduživanja, omogućio kratkoročno refinanciranje duga po povoljnim uvjetima.

Soros smatra da bi ta tri koraka umirila tržišta kojima dominiraju investitori "laki na okidaču" i Europi dala vremena da razvije strategiju rasta bez koje se dužnička kriza ne može riješiti.

Kao primarni zadatak u provođenju svog radikalnog plana Soros ističe uvođenje "osigurača" koji bi spriječili da mogući bankrot Grčke "zarazi" ostale ranjive skupine, konkretno banke i obveznice zemalja poput Italije i Španjolske.

U tome bi svoju ulogu odigrao i Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), koji bi trebao surađivati s ECB-om, što bi sigurno trebali odbriti članovi njemačkog parlamenta, a možda i parlamentarci nekih drugih članica eurozone.

Soros predlaže da primarni zadatak EFSF-a bude izdavanje jamstava za banke i njihova rekapitalizacija te da "sistemski važne banke" s kriznim fondom dogovore da će slušati instrukcije ECB-a tako dugo dok EFSF za njih garantira, a one koje to odbiju ne bi dobile jamstva.

ECB bi bankama koje ga pristanu poslušati zatim naredio da svoje kreditne linije ostave otvorenima i ne smanjuju portfelje namijenjene zajmovima, a pritisak na obveznice prezaduženih članica eurozone smanjio bi tako što bi snizio kamatnu stopu za zajmove koje daje poslovnim bankama.

Centralna banka bi prezadužene članice eurozone zatim ohrabrila da se financiraju isključivo izdavanjem kratkoročnih trezorskih zapisa, a banke da te zapise kupuju, s time da bi poslovne banke trezorce kod ECB-a mogle rediskontirati, ali to ne bi smjele učiniti tako dugo dok na njima zarađuju više novca nego što bi im donijelo držanje gotovine.

Soros drži da bi to Italiji i drugim zemljama u sličnoj situaciji omogućilo da se refinanciraju uz kamatnu stopu od oko jedan posto godišnje, ali samo ako bi se pridržavale striktnih mjera jer bi im inače takva mogućnost bila uskraćena.

U takvoj situaciji niti ECB niti EFSF više ne bi kupovali obveznice na tržištima, što bi investitorima omogućilo da sami odrede premije na rizik, a kada bi se one vratile na normalne razine zemlje bi mogle ponovno početi izdavati dugoročnije obveznice.

Soros tvrdi da bi takve mjere spriječile da grčki bankrot izazove globalni financijski krah, ali i naglašava kako to ne znači da bi se tu zemlju otjerao u bankrot jer bi EFSF, ako Grčka ispuni ciljeve koje traže Europska unija i Međunarodni monetarni fond, mogao provesti restrukturiranje po 50 eurocenta za euro, što znači da bi pola grčkog duga bilo otpisano.

Tako bi EFSF-u ostalo dovoljno sredstava da rekapitalizira europske banke, dok bi MMF trebao rekapitalizirati grčke banke, a to kako bi se Grčka snašla u takvim okolnostima ovisilo bi isključivo o - Grcima.

Soros naglašava kako su njegovi prijedlozi radikalni zato što traže da se banke stave pod kontrolu eurozone, što će vrlo vjerojatno razbijesniti i bankare i političare te ističe kako njihovo usvajanje može osigurati jedino pritisak javnosti.