S cijenom barela nafte od već 120 dolara (119,90 u ponedjeljak) jedva se još itko usuđuje baratati prognozama: one zvuče katastrofično. Adam Sieminski iz Deutsche Bank još je među opreznijima kada predviđa da će cijena nafte nastaviti eskalirati sve do 200 dolara za barel: "Tek tada će potražnja napokon radikalno opasti", te bi se i cijena barela trebala stabilizirati. To bi se, međutim, moglo dogoditi relativno brzo, možda već sljedeće godine, ako još ne i ove. Samo nebo je granica, kolikogod to zastrašujuće zvučalo, ali jedno je sigurno: nikad više nafta ne će biti jeftina i vjerojatno nikad više cijena barela neće pasti ispod 100 dolara. Zašto nafta poskupljuje? Osim zato što je potražnja veća od ponude (a Kina, pa i Indija i druge zemlje "eksplozivnog" razvoja tek se zahuktavaju), razlog je i u sve većim troškovima vađenja nafte: oni rastu za oko 20 posto godišnje - tehnologija je sve sofisticiranija i sve skuplja. No dramatičniji su oni drugi, manje predvidljivi razlozi. Prošloga petka cijena barela nafte skočila je na burzama za više od 3 dolara (na 119,90) nakon vijesti o paljbi koju je jedan američki bojni brod otvorio na iranski bojni brod, što je pojačalo strah od mogućeg ratnog sukoba između Washingtona i Teherana...
Dobra, stara vremena
Nikada više jeftine nafte i nikada više naivnih očekivanja iz prošle godine, prema kojima bi "po najgorem scenariju" cijena barela nafte mogla dosegnuti "čak i 100 dolara". Razmišljajmo o 200 dolara... U međuvremenu predstoji uglavnom bolno prilagođavanje novoj situaciji. Za početak - što i nije najvažniji, ali bi svakako mogao biti indikativan korak: američki republikanski predsjednički kandidat morat će pod hitno revidirati svoju ideju da predloži ukidanje američkog saveznog poreza na naftu. Stručnjaci su ga već upozorili kako bi to bilo kontraproduktivno, pogotovo u trenucima kada cijene barela nafte "lete u nebo". Nije to bilo tako davno, ali iz današnje perspektive to zvuči nevjerojatno naivno. Godine 1959. predsjednik Eisenhower je - nakon što su ga godinama pritiskali teksaški naftaši - uveo ograničenje uvoza nafte u SAD. Amerika je, kao najveći svjetski uvoznik nafte, tim potezom trebala zaštititi domaću proizvodnju, ali i prije nego što se stiglo podrobnije provjeriti kakav je dugoročniji efekt toga poteza, stvari su se tako radikalno promijenile da je Nixon 1973. morao ukinuti to ograničenje. Svijet se, naime, u to vrijeme suočio s nezamislivim: nestašica nafte i naftni embargo neke su stvari okrenuli naglavce. U istom dahu Nixon je najavljivao da će Amerika poraditi na tome da sama crpi onoliko vlastite nafte koliko će joj biti potrebno, no ta smjela inicijativa je propala, kao što ne uspijevaju niti drugi projekti koji bi htjeli voditi k samodostatnosti u opskrbi energijom.


Naprotiv, Amerika je radije uvozila naftu nego crpila vlastite rezerve: američke rezerve "crnoga zlata" čuvane za "crne dane" pokazat će se previše skupima za eksploataciju, a slično je i s kanadskim rezervama. Još nisu nastupili tako crni dani da bi se počelo crpiti vlastite rezerve, pogotovo s tako skupom tehnologijom, ali moglo bi doći i takvo vrijeme. Bolesni dolar, recesija u Americi, nezaustavljiv rast cijene nafte: ova bi godina mogla biti prekretnica iako za bolja vremena još nema nagovještaja. Štoviše, stopa rasta u američkom gospodarstvu mogla bi - računajući razdoblje između četvrtog kvartala 2007. i četvrtog kvartala 2008. godine - pasti za za 0,7 posto, na 1,6 posto ukupnog rasta, nakon što su još početkom ove godine prognoze govorile o rastu od 0,9 posto. U Eurozoni se predviđa rast od samo 0,9 posto, ali ne posrću već samo "najbogatiji". I nadolazeća gospodarstva, zabilježit će nešto manji rast nego što se očekivalo (Kina 9,3 posto, Indija 7,9 posto, 6,3 posto u Africi). Nafta je jedan od najvažnijih akceleratora moguće globalne krize: naime, na povećanu potražnju (posebice na pritisak rastućih gospodarstava poput Kine), proizvođači nafte odgovaraju - smanjenom proizvodnjom, što nije očekivana niti željena reakcija na poskupljenje nafte. Međunarodni monetarni fond nedavno je upozorio ministre za naftu iz zemalja OPEC-a da njihovo povećanje kapaciteta ozbiljno zaostaje za proizvodnjom što zabrinjavajuće destabilizira tržište. Iz OPEC-a odgovaraju da su za to krivi sve veći troškovi proizvodnje, koji bi na godinu ili dvije mogli odgoditi planove OPEC-a da poveća proizvodnju nafte. U međuvremenu - bez obzira na stanje na tržištu i nesrazmjer između ponude i potražnje za naftom - zemlje Zaljeva, prije svega Ujedinjeni Arapski Emirati, zapljusnute su takvim priljevom novca id nafte da ih to čini - financijskom velesilom. Šest zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC) - Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman - zaradile su na izvozu nafte u prošloj godini 381 milijardu dolara (na plinu još 26 milijardi). Kada bi cijena nafte bila 100 dolara po barelu (a već je 120 i još će rasti), tih bi šest zemalja do 2020. godine ukupno zaradilo na prodaji nafte - 9 tisuća milijardi dolara.
Novi izvor - hrana
Samo u 2007. godini te su zemlje uložile dodatnih 215 milijardi dolara u inozemstvu, što samo donekle i tek s nešto malo pretjerivanja odgovara na pitanje - što će te zemlje imati kad jednoga dana ispod njihova pijeska više ne bude nafte. Otprilike: u međuvremenu će "pokupovati" svijet ili barem dio. Ali novca od nafte je toliko nezamislivo mnogo, toliko neusporedivo mnogo više od onoga što te zemlje mogu potrošiti, da u zemljama Zaljeva (pri čemu je Dubai samo jedan primjer) nastaju čudesni gradovi budućnosti. Dvije tisuće milijardi dolara vrijede navodno svi (građevinski) projekti koji su tamo pokrenuti. Za početak, moglo bi se reći da su vlade tih zemalja nešto naučile iz onog prvog vala velike zarade od nafte (u vrijeme naftne krize sedamdesetih godina i iransko-iračkog rata), kada su se uglavnom odavale nepromišljenom trošenju i bile suočene s iznenada niskim cijenama nafte u devedesetima (dvadesetak dolara po barelu). Današnje visoke i još rastuće cijene pretvorile su te zemlje u financijske supersile koje, poučene iskustvom iz ne tako davne prošlosti, ulažu u - budućnost. Zemlje Zaljeva sada se možda prvi put u svojoj povijesti ponašaju kao - razumni dobitnik na lutriji, razmišljajući o budućnosti. Jer, oni su - i u nešto manjoj mjeri Amerika, Rusija, Južna Amerika - veliki dobitnici na "geološkoj lutriji". Jack-pot su golema nalazišta nafte pod pijeskom. Neviđeni procvat i nezamislivo bogatstvo u Zaljevu, recesija u SAD i općenito nagovještaj usporavanja rasta na Zapadu, eksplozivni rast Kine i Indije i - nafta koja stoji iza svega toga. Što se više i brže razvija Kina (i Indija), to je viša cijena nafte i veća zarada proizvođača. Moguće je, gledano sa zapadnjačkog stajališta, da se svijet "okreće naglavačke" i da se težište bogatstva i razvitka premjestilo na drugi kraj svijeta nego što su mnogi bili navikli - za neke takav razvoj događaja nije lišen povijesne ironije, s podosta paradoksa. Jedan je, primjerice, u tome da svijet, prestrašen podivljalim cijenama nafte i prije svega zbog činjenice da izvori nafte uopće nisu nepresušni - ubrzano traga za novim izvorima energije. Ali pri tom - paradoksalno - upravo u vrijeme kada se ukazuje opasna kriza s hranom u svijetu mnogi upravo u hrani vide mogući novi izvor energije. Hrana (koje manjka) za gorivo? Za početak, svijet se tek mora prilagoditi novim okolnostima: nafta će biti još skuplja. Sljedeća velika psihološka granica je - 200 dolara po barelu.