Kada sam početkom svjetske gospodarske krize, a tada se mogućnost prelijevanja krize kod nas još negirala, s govornice Skupštine HGK upozoravao gospodarstvenike da se pripreme, ne za kratkotrajan poremećaj, nego za niz godina teškog poslovanja, bio sam shvaćen više kao katastrofičar nego kao realist.

Danas najveća svjetska imena upozoravaju na opasnost produljenja krize, odnosno na opasnost višegodišnje stagnacije gospodarskog rasta. Tako je njemačka kancelarka Angela Merkel svojim sunarodnjacima poručila kako treba proći barem deset godina da bi se Europa oporavila od krize, a gotovo istodobno je čelnica MMF-a Christine Lagarde, prilikom posjeta Pekingu, upozorila da bi se globalna ekonomija mogla suočiti s "izgubljenim desetljećem".

Nalazimo se u vremenu u kojem svijet tek traži odgovore na izazove nekontroliranoga globalizacijskog procesa i načina funkcioniranja na njemu nastaloga multipolarnog svijeta. Zapostavljanje proizvodnje, a forsiranje i osamostaljivanje financijskog sektora, uza zanemarivanje činjenice da on ponajprije treba biti u službi realnog sektora, dovelo je do toga da su proizvodnja i rast preseljeni iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju. Pritom, istodobno, u razvijenim zemljama raste problem nezaposlenosti, jer uslužni sektor ne može stvoriti dovoljno radnih mjesta, posebno za tzv. srednji sloj društva koji je temelj ekonomske stabilnosti. U načelu, početni dio krize, odnosno financijska kriza, riješena je tako da su intervencijom države uglavnom spašene posrnule financijske institucije, što znači da je teret krize prebačen s bankovnog sektora na državni sektor, a da će cijenu spašavanja u konačnici platiti porezni obveznici. Narasli proračunski deficiti i javni dugovi nekih država dugoročno nisu održivi, a jedini način da se vrate u stanje održivosti je višegodišnja snažna fiskalna konsolidacija koja uključuje i povećanje poreza i smanjenje državne potrošnje, a jedno i drugo ima za posljedicu smanjene mogućnosti gospodarskog rasta.

Hrvatska je svakako najizravnije zainteresirana za sudbinu eurozone i Europske unije jer glavninu razmjene robe i usluga obavlja s tim područjem i nalazi se na vratima Europske unije. Sigurno je da će se u idućim godinama, a posebno u 2012., naše gospodarstvo suočavati s anemičnom potražnjom za robom iz tog područja, a može se očekivati i nastavak visokih troškova zaduživanja jer će investitori sve pozornije procjenjivati rizike plasmana. Iako Hrvatska po visini javnog duga i proračunskog deficita ne spada među zemlje koje su trenutačno predmet zabrinutosti, dinamika kojom se pogoršava situacija u javnom dugu i razina bruto inozemnog duga takva je da na nju trebamo obratiti posebnu pozornost. Gotovo je sigurno da će Europska unija naći odgovore na probleme perifernih zemalja te da će osigurati mehanizme koji će spriječiti širenje nepovjerenja na Italiju i neke druge zemlje. Međutim, i nadalje treba računati s činjenicom da su politički mehanizmi dogovaranja u EU vrlo spori pa izostaje pravodobnost poduzimanja potrebnih akcija, čime je smanjena i njihova učinkovitost, što će ograničavati i mogućnosti dinamiziranja gospodarskog rasta u idućim godinama.

Polazeći od globalnih svjetskih trendova, dužničke krize eurozone i vlastitih strukturnih slabosti teško je nalaziti svijetle točke u idućoj godini. U ovim turbulentnim vremenima potrebno je, možda više nego ikad prije, skupiti snage i sve naše znanje zbiti redove i postići društveni konsenzus o važnim pitanjima naše sutrašnjice.

Nedostaje nam jasna dugoročna vizija, koncepcija razvoja kojom bi svima bilo jasno kako postići održivi razvoj i kakvoj socijalnoj državi težimo. Nedostaje nam saznanje da smo sami odgovorni za vlastiti prosperitet i prosperitet države, kao i vjera da posjedujemo resurse, snagu i sposobnost da vlastitim naporima, u skladu sa svjetskim trendovima, osiguramo sebi i idućim generacijama visok, stabilan i dugoročno održiv gospodarski rast. Potaknuta time, HGK je izradila i javno obznanila Deklaraciju o hrvatskom društvu i državi blagostanja nastojeći da u slobodi, miru i političkoj stabilnosti, na načelima etike i estetike, naše društvo iskoristi svoje velike komparativne prednosti u geoprometnom položaju, kao i prirodna bogatstva i kulturnu baštinu, za osiguranje ukupnoga društvenog napretka. Želja je da se jedinstven zemljopisno-gospodarski položaj Hrvatske iskoristi kao mjesto na kojem će se susresti interesi višepolarnog svijeta omogućavajući nam istodobno ostvarenje vlastitih interesa.

Iduća godina sasvim sigurno neće biti godina visokog rasta u Europi, ni u svijetu, a ni u nas. Kada je riječ o Hrvatskoj, može se bez zadrške kazati da će to de facto biti nastavak trendova iz ove godine, što praktički znači stagnaciju, jer nas pri ovoj razini opterećenosti otplatama dugova tek stope rasta iznad 3,5% mogu voditi prema izlasku iz krize i održivom razvoju. Dakle, ništa se važnije neće promijeniti u odnosu na ovu godinu, jer je već dobro poznato da su naši problemi strukturne prirode, a oni se ne mogu riješiti u godinu dana. Međutim, iduća godina neće biti izgubljena ako u njoj napokon izgradimo pretpostavke održivog rasta, što znači uspostavimo društveni konsenzus o strategiji razvoja, povratimo povjerenje u vlastite mogućnosti, snažno uđemo u nužne strukturne reforme, reafirmiramo industrijsku politiku te uskladimo monetarnu i fiskalnu politiku s ciljevima razvojne politike, fokusiranim na proizvodnju, zapošljavanje i izvoz. U tom bi smislu, uzimajući u obzir i referendum o pridruživanju EU, 2012. godina mogla biti godina novog početka.