Kad se u deset dana na ekonomskoj pozornici dogodi toliko zanimljivih stvari, onda jednostavno imate problema što odabrati kao najvažniju temu. Jer redovan posjet Međunarodnoga monetarnog fonda zemlji koja je u vrlo dubokoj ekonomskoj krizi, kojoj razni domaći, ali i strani analitičari ne prognoziraju baš blistavu sljedeću godinu (ili godine), događaj je koji privlači veliku pozornost.

Pa kad se taj posjet dogodi u jeku rasprave koju je inicirao prvi čovjek monetarne vlasti (poznatom izjavom da mu je žao što nije pozvan MMF prije dvije godine), onda je razumljivo da ta tema mora pronaći mjesto. Kad smo kod ove guvernerove ideje, podsjećam da je jedna od mjera koje je HUP na početku krize predlagao bila upravo intenzivniji razgovor s MMF-om (i držanje mogućeg aranžmana u pripravnosti). Naše tadašnje spominjanje te međunarodne financijske institucije izazvalo je negativne reakcije tadašnje Vlade. Na valu novog prizivanja MMF-a nositelji izvršne vlasti, a poglavito ministar financija i premijerka, iz petnih su se žila trudili dokazati da nam ne treba njihova pomoć, da kontroliramo situaciju, da smo spremni na sve potrebne promjene i da za njih ne treba nitko izvana dolaziti. Tu je naravno korišten kao neosporan argument i Program gospodarskog oporavka (koji je, usput rečeno, sve manje prisutan i u javnoj komunikaciji). Da ne bude nikakvih nejasnoća, Hrvatska je do sada pokazala da nije spremna u ovom trenutku za takve promjene. Hrvatska je zemlja pred izborima i ta predizborna groznica, a kako da je drukčije nazvati, traje već neko vrijeme (opozicija je započela nešto prije, a vlast s rebalansom proračuna koji je ujedno bio i završno zvono za Program gospodarskog oporavka). Općenito, fokus na izbore i zadržavanje ili osvajanje vlasti u našoj zemlji, a zanemarujući pritom gospodarstvo uvijek je vrlo rizičan i ozbiljan problem, posebice u današnjem trenutku ekonomske krize i izazova koje ima gospodarstvo pred sobom.

Upozorenja i kritike
Drugi događaj koji svakako zaslužuje svoje mjesto jest i tradicionalan skup hrvatskih ekonomista u Opatiji. Bilo je tu vrlo zanimljivih poruka u sva tri dana okupljanja, a javni interes je obično najviše usmjeren na govornike prvog dana. Bilo je tu brojnih upozorenja vlasti, dobronamjernih kritika, prijedloga i preporuka kao uostalom svake godine. Veliku je pozornost izazvalo izlaganje savjetnika premijerke Kosor i jednog od kreatora maloprije spomenutog programa oporavka Željka Lovrinčevića. On je prilično neuvijeno kritizirao vladajuću politiku ističući kako je ustrajavanje na konsenzusu svih sa svima nemoguća misija. Vlada mora preuzeti odgovornost, istaknuo je Lovrinčević, koji je na stanje u zemlji gledao kroz naočale vrlo slične onim poduzetničkim. Tu je svoju kritiku još zaoštrio gostujući u središnjem "Dnevniku" HTV-a upozoravajući da Hrvatska nastavlja ekonomsku agoniju. Tražio je od Vlade više hrabrosti da smanji plaće, mirovine i socijalna davanja te zaključio da bi u tom slučaju Hrvatska izašla iz krize, ali najranije za tri godine. Opatija je bila dobra prilika i pozornica za gospodarski program onih koji sebe vide kao moguće buduće stanare s druge strane Markova trga. No i u predstavljenim programima/izlaganjima onih koje se vidi kao moguće kreatore buduće ekonomske politike podosta je nejasnoća i upitnika. Hrvatska je debelo u izbornoj kampanji. To je pokazao i državni proračun (njegova veličina i struktura), ali i rasprava koja se vodila o njemu (kako unutar vladajuće koalicije, tako i izvan nje, bilo u političkoj oporbi, ili u manje ili više stručnoj javnosti). Koliki je održivi proračunski kapacitet naše zemlje? Hrvatska udruga poslodavaca već je kod donošenja proračuna za 2009., a onda i za tekuću godinu, isticala da je podnošljiva veličina središnjega državnog proračuna za hrvatsko gospodarstvo (u dubokoj recesiji i velikoj krizi) 100 milijardi kuna. I u taj bi se okvir morala uklopiti javna potrošnja. Sve preko toga je opasno trošenje naše budućnosti. Predložena HUP-ova razina poreznog opterećenja poduzeća i građana, tih 100 milijardi, znatno je više od onog prije pet godina. Takvom bi razinom javne potrošnje naše gospodarstvo dobilo svježeg zraka. I u ovom gospodarskom maratonu u kojem naša poduzeća trče s utezima na nogama (pod teretom izrazito visokih fiskalnih i parafiskalnih nameta) naša bi se poduzeća mogla lakše nositi u konkurenciji s inozemnim trkačima.

Politička logika
Ovako smo sve tromiji, sve slabiji, sve teže dišemo i svako malo otpadne po jedan trkač koji na majici ima hrvatske boje i kockice koje se sve slabije vide. S tih 107 planiranih za uprihodovanje i 122 za rashodovanje teško će se disati u ovom "maratonu". I ne može se ne primijetiti da je u kreiranju proračuna ipak prevladala politička logika i koalicijska matematika. Koliko god smo se nadali da će zapisano u Programu gospodarskog oporavka biti integrirano u izradi središnjega financijskog dokumenta (svojevrsnoga poslovnog plana Vlade i države za 2011. godinu), pogled na prve brojke brzo nas je otrijeznio. Proračun je "status quo", bez vidljivih promjena i nužnih reformi, dakle prije svega izborni i usmjeren postizanju političkog cilja. Taj je politički cilj zapravo usmjeren na neizazivanje birača koji će za godinu dana izaći na birališta i ubaciti listić na kojem je zaokružena politička sudbina vlasti. A sve dok prvi politički cilj u ovoj zemlji ne bude stabilizacija ekonomskih prilika i brži oporavak gospodarstva, mi ćemo biti svojevrsno pretpolitičko društvo. Stoga i ovom prilikom apeliramo na političare da budu državnici i da se fokusiraju na rješavanje stvarnih i ozbiljnih problema koje ima ova država i njezini građani.