Privatizacija HEP-a je tema koja je prisutna u javnosti otkada je HEP uspostavljen zakonom iz 1990. godine. Interes za privatizaciju iskazivao se u proteklom vremenu poslovnim interesima tvrtki koje imaju potencijala kupiti cijeli ili udio u vlasništvu, međunarodne financijske institucije, političke stranke, aktivnosti Vlade RH i Hrvatskog sabora kroz pregovore o članstvu u EU i kroz medije. Privatizacija je službeno postala od interesa za Vladu, a nakon toga i Sabor 2002. godine kada je usvojen Zakon o privatizaciji HEP-a. Zakon je bio vrlo restriktivan i nije predviđao strateškog partnera i ograničena su upravljačka prava ostalih investitora na 10%, osim hrvatske države. Osim toga budući vlasnici HEP-a su zaposlenici i branitelji po 7%. Dodatno ograničenje se odnosilo na prijenosnu mrežu do ulaska u EU. Tijekom 2010. godine Zakon o privatizaciji HEP-a je stavljen izvan snage zbog nekih odredbi koje su u suprotnosti s pravilima Europske unije o tržišnom natjecanju.

Pritisak financijskih institucija
Velike energetske tvrtke iz Europe imaju interesa za privatizaciju HEP-a. Taj je interes iskazan i u zemljama regije. Dominirao je interes da se ide prvo u kupnju elektrodistributivne mreže i opskrbe i zadržavanje monopola. Potencijalnim investitorima, međutim, nije odgovarao hrvatski zakon o privatizaciji što su i iskazivali u kontaktima s hrvatskom stranom. Međunarodne financijske institucije su stalno pritiskale da se ide u privatizaciju. Jednako tako su radili i međunarodni konzultanti. Osim činjenice da je privatno vlasništvo efikasnije od državnog (iako ne mora biti u svim slučajevima), drugih argumenata nije bilo. Posebno su bile neuvjerljive teze da bi privatizacija trebala pridonijeti pokretanju gospodarstva. U hrvatskom političkom životu tema privatizacije HEP-a nije bila posebno “vruća”. Ozbiljnih rasprava nije bilo. Pojavljivala su se dva suprotstavljena stava: s jedne strane da je privatizacija nužna zbog razvoja tržišnoga gospodarstva, a s druge da nije nacionalni interes privatizirati HEP. Ni jedan ni drugi stav nije ozbiljnije elaboriran. U reformi energetskog sektora u EU, koja se do sada ozakonila kroz tri paketa direktiva, prvi 1996., drugi 2003. i treći 2009., nije se nikada pokretalo pitanje karaktera vlasništva.

Pitanja vlasništva postavljala su se samo u smislu sukoba interesa i zadržavanja monopola, a u istoj situaciji su bila i državna i privatna vlasništva mreža. Mediji su pratili temu privatizacije HEP-a u skladu s općim stanje prihvatljivosti bilo kakve privatizacije, posebno u energetici. Prevladava apsolutno negativan stav, a one koji raspravljaju o tim temama svrstavaju u lobije ili nacionalne izdajnika. U pravu su oni koji upozoravaju da privatizacija HEP-a nije privatizacija bilo koje tvrtke, već je poseban društveni interes da se razmotre svi aspekti koji mogu utjecati na koncept i dubinu privatizacije. Svakako je riječ o tvrtki koja obavlja poslove od posebnoga javnog interesa, pa pitanja sigurnosti i kvalitete opskrbe električnom energijom te upravljanje resursima spada u temeljne vrijednosti koje treba zaštititi.

Monopol prijenosa i distribucije
Sada je aktualno pitanje implementacije trećeg paketa direktiva EU. Standardizirane su četiri djelatnosti, od proizvodnje električne energije do kupca. To su proizvodnja električne energije, prijenos, distribucija i opskrba. Prijenos i distribucija električne energije spadaju u monopolne djelatnosti i takve će i ostati, pa ih je zakonodavac svrstao u regulirane djelatnosti kojima cijenu usluge određuje regulator (HERA). Proizvodnja i opskrba su tržišne djelatnosti kojima se može baviti svaki poduzetnik koji ima poslovnog interesa da ulaže u proizvodnju ili trgovanje električnom energijom. U HEP-u su te promjene ostvarene osnivanjem tvrtki kćeri koje se bave određenom djelatnošću, ali je imovina u vlasništvu vladajućeg društva, a vladajuće društvo je u potpunom vlasništvu države.

Kako sačuvati javni interes?
Treći paket donosi stroge propise u funkcioniranja reguliranih djelatnosti, razdvajanju od tržišnih djelatnosti ili zahtjevnih ograničenja u upravljanju tim tvrtkama i njihovu nadzoru. Posebni statusi reguliranih djelatnosti ukazuje da nije moguće realizirati privatizaciju HEP-a kao jedinstvene tvrtke. Privatizacija cijelog HEP-a preko strateškog partnera nije moguća i u sukobu je s direktivama EU. Također nije poželjna jer se državni monopol zamjenjuje privatnim, a nije ni opravdana iz ekonomskih razloga jer je tržišna cijena ispod realne cijene koju bi tvrtka imala u uređenom tržištu. U proteklom razdoblju u EU pokazalo se da je važno pitanje odlučuje li se o ključnim temama iz energetike u pojedinoj državi ili u tvrtkama čiji su vlasnici izvan te države (multinacionalne kompanije). To aktualizira pitanje koncepta reforme u energetici i realno je očekivati da će budući, četvrti paket direktiva obrađivati poziciju državnih vlasti i njihovu odgovornost za sigurnu opskrbe energijom. Treći put privatizacije HEP-a je privatizacija u funkciji javnog interesa.

Privatizaciju HEP-a poželjno je staviti u funkciju razvoja Hrvatske i rješavanja socijalnih problema. Moguća rješenja su: Da vlasništvo nad hidroelektranama, koje su najbolji energetski potencijal Hrvatske, bude u vlasništvu zaklade za razvoj Hrvatske kojom bi se financirali razvojni i znanstveni programi, a da elektranama upravlja HEP. U Hrvatskoj postoje tvrtke i građani koji su spremni dio svoga kapitala uložiti u zakladu. Potrebno je staviti ograničenje u trgovanju udjelima u zakladi. Da vlasništvo u termoelektranama barem 50% bude u vlasništvu HEP-a, ostalo mogu biti privatni investitori. Da vlasništvo nad prijenosnom mrežom preuzme mirovinski fond koji financira solidarni dio mirovina. Riječ je o reguliranoj djelatnosti s minimalnim rizikom i zajamčenim prinosima. Da vlasništvo nad distribucijskom mrežom preuzme mirovinski fond koji financira solidarni dio mirovina. Riječ je također o reguliranoj djelatnosti s minimalnim rizikom i sigurnim prinosima. Treći put privatizacije omogućuje privatizaciju, a u isto vrijeme i ispunjenje svih javnih i nacionalnih interesa.