Nakon kreditne krize 1982., "Savings & Loan" krize u Sjedinjenim Državama kasnih osamdesetih i azijske financijske krize 1997., kriza na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita predstavlja četvrtu i do sada najveću veliku bankarsku krizu nakon Drugog svjetskog rata. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, ukupni gubici proizašli iz krize drugorazrednih hipotekranih kredita na svjetskoj će razini iznositi bilijun dolara, od čega će najveći dio otpasti na američke financijske institucije. Uzevši u obzir da ukupna vrijednost američkih financijskih institucija izražena u dionicama ugrubo iznosi 1,2 bilijuna dolara, to je uistinu zaprepašćujući iznos. Zašto se bankarske krize uopće događaju? Jesu li menadžeri banaka ignorantni? Zašto se upuštaju u rizike koji njihove banke dovode na rub bankrota? Odgovor leži u kombinaciji lošeg sustava računovodstva i raznih moralno-hazardnih efekata koji nisu sadržani u postojećem regulativnom sustavu. Loši računovodstveni sustav su Međunarodni računovodstveni sustavi (IFRS) kojima se koriste velike kompanije diljem svijeta. Manjak IFRS-a leži u tome da ne smanjuje sistemsku zarazu prouzročenu kretanjima cijene imovine. Kada se cijena imovine kreće, kompanije koje posjeduju tu imovinu prisiljene su revaluirati je na svojim bilancama kvartal po kvartal. Pravodobno izvještavanje nerealiziranih kapitalnih dobitaka i gubitaka dionice kompanije koja ih posjeduje čini ranjivim, šaljući loše signale kroz financijski sustav.
Cijena imovine
Alternativu bi predstavljao upozoravajući računovodstveni sustav, onakav kakav su njemačke kompanije koristile prije prelaska na IFRS. U njemačkom tradicionalnom sustavu, imovima kompanija vrednovala se prema "principu najniže vrijednosti": u računovodstvene svrhe moraju se uzimati u obzir i niža povijesna cijena imovine i njena sadašnja tržišna cijena. To je menadžerima omogućavalo da slijede dugoročne ciljeve i dokazane učinkovitosti u blokiranju zaraznih efekata. To je uistinu bio glavni razlog stabilnosti njemačkog financijskog sistema. U današnjoj krizi posebno su važna tri moralno-hazardna efekta. Prvo, plaće menadžmenta previše ovise o kratkoročnim prerformansama cijena dionica, vjerojatno zahvaljujući pretjeranom utjecaju investicijskih banaka na politike komercijalnih banaka. Uzevši u obzir da investicijske banke u svijetu s ranjivim cijenama imovine i kratkoročnim ciljevima mogu ostvariti samo visoke stope dobiti, kompanije pritišću svoje menadžere da se prilagođavaju uvjetima. Drugo, pretpostavke banaka o pretjeranom investicijskom riziku odražavaju njihova očekivanja da će im vlade dati jamstvo ako bude potrebno. To je bio slučaj tijekom "Savings & Loan" krize kada su vlade izričito služile kao osiguravatelji jamčevine. Banke su mogle poduzeti pretjerano riskantne projekte a da ne prestraše investitore budući da bi banka nastupila kao krajnji zajmodavac. U krizi drugorazrednih hipotekarnih kredita dogodila se slična stvar, jer su banke spekulirale kako su prevelike da bi im vlade dozvolile propast. Činjenice kako je Bank of England jamčila za Northern Rock, a da je Američka središnja banka (FED) spasila Bear Stearns sa 30 milijardi dolara dokazuju da su bile u pravu. Treće, i možda najvažnije, moralni hazard je rezultat asimetričnih informacija između banaka i njihovih zajmodavaca. Banke izdaju vrijednosne papire s privlačnim nominalnim kamatnim stopama, ali s nepoznatom mogućnošću otplate kredita. Vrijednosni papiri često su poduprti složenim portfeljima koji sadrže dobru i lošu imovinu i čiji se rizik ne može lako odrediti. U sadašnjoj krizi čak su i privatne agencije za određivanje kreditne sposobnosti podcijenile rizike, što je primamilo međunarodne financijske investitore na kupnju vrijednosnih papira vezanih uz hipoteke po preuveličanoj cijeni. Banke tako ništa nije priječilo da prodaju loše obveznice. Kao rabljeni automobili koji se pokvare odmah nakon što su prodani, rajčice i jabuke koje izgledaju dobro, ali imaju okus po vodi, ili odijela koja brzo postanu izlizana, prodavač je mogao smanjiti kvalitetu proizvoda i smanjiti troškove bez znanja kupca. Kako se proizvodi niske kvalitete prodaju po istoj cijeni kao i proizvodi vrhunske kvalitete, potonji nestaju s tržišta.
Mogućnost otplate
Na tržištu kapitala nejednakost u posjedovanju informacijama između kupaca i prodavača vrijednosnih papira mnogo je veća, što izaziva banke da izdaju vrijednosne papire koji povećavaju njihove očekivane zarade na način da smanjuju mogućnost otplate ispod razine koju kupci očekuju. Kako bi u tome uspjele, razvile su kompiliciranu strukturu zakonskog potraživanja koju teško da itko u potpunosti može razumjeti i raditi s malo dioničkog kapitala kako bi pokrio rizike. A to uništava učinkovitost tržišta. Kako bi se učinkovito odgovorilo na ovaj problem, potrebne su strože regulacije banakarskog sustava kako bi se povećala mogućnost otplate, a tako i kvaliteta vrijednosnih papira. Financijski proizvodi moraju se učiniti transparentinim, operacije izvan bilance moraju biti ograničene, a iznad svega banke trebaju poslovati s rezervnim financijskim zalihama. Banke se česo protive rezervnim zalihama jer je dionički kapital skuplji od kapitala prikupljenog putem duga. MMF, G7 ili zajednička američko-europska institucija mogli bi biti pravi forum za određivanje novih pravila za financijska tržišta koja ciljaju na poboljšavanje učinkovitosti. Nasuprot tome, određivati pravila unilaterelno bio bi recept za globalnu katastrofu, jer bi natjecanje između vlada kako bi se stvorila prednost za njihove vlastite bankarske sektore samo proizvelo neadekvatna pravila.