Percepcija koja općenito vlada među poslovnim sektorom (i građanima) jest da su kamate banaka u Hrvatskoj znatno više nego u eurozoni, štoviše da su neopravdano visoke te da je uzrok tomu izvanredno visoka kamatna marža (razlika između aktivnih i pasivnih kamata) domaćih banaka. Što je od navedenoga točno? Jesu li kamate doista tako visoke, ako jesu, koji su razlozi, odnosno daje li nam razlika između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa dovoljno informacija na temelju kojih možemo donositi zaključke?

Krenimo stoga od cijene izvora u Hrvatskoj i eurozoni iako smo svjesni da:
a) prosjek eurozone u današnje doba možda i nije najbolji pokazatelj s obzirom na različitosti članica monetarne unije (rizični profil prije svega);
b) eurozona predstavlja bitno razvijenije okruženje.
Oko polovine pasive banaka predstavljaju domaći izvori (depoziti) čija cijena u prosjeku najviše ovisi o kamatama na oročene devizne depozite građana jer su prema podacima središnje banke krajem srpnja imali udio od 49% u ukupnim depozitima banaka. Pogledamo li kretanja unatrag nekoliko godina, primijetit ćemo da je u eurozoni kamata na oročene depozite dramatično snižena tijekom krize, odnosno u posljednjem tromjesečju 2008. kako je Europska središnja banka rezala ključnu kamatu, dok se u Hrvatskoj ona kretala u suprotnom smjeru. Više je uzroka tomu, a glavni je da su se hrvatske banke u uvjetima povećanih turbulencija na tržištu okrenule domaćim izvorima štednje te ih povećanim kamatama nastojale zadržati i privući radi očuvanja stabilne baze financiranja.

Percepcija rizičnosti zemalja
Nakon devizne štednje građana najveću važnost za banke ima kunska štednja građana i poduzeća na koju se odnosi 14% ukupnih depozita. Kamata na kunsku štednju je, kao i u slučaju devizne štednje, 2009. bila znatno viša u odnosu na razdoblje prije krize (na depozite poduzeća u jednom razdoblju i viša od 12%!). Trenutno se kreće od 3,5 do 4,6% za građane, odnosno ispod 2% za poduzeća. Drugim riječima, domaća štednja bila je bankama u prethodnim godinama skuplja u odnosu na razdoblje prije krize. Što se tiče inozemnih izvora financiranja koji čine oko petine pasive banaka, u protekle dvije godine Hrvatska nije kao članice eurozone (i to ne sve) mogla profitirati od spuštanja referentnih kamatnih stopa jer je istodobno porasla percepcija rizičnosti zemlje (CDS). CDS spread Hrvatske na petogodišnje državne obveznice povećan je tako s razine od 120 baznih bodova s početkom izbijanja krize sredinom rujna 2008. do razine od gotovo 600 b. b. u prvom tromjesečju 2009. Povećanje CDS-a dovelo je do rasta troškova zbog povećane premije rizika za zemlju, odnosno kamata koje su domaće banke plaćale na depozite i kredite iz inozemstva postala je znatno viša.Međutim, iako je u međuvremenu došlo do postupnog pada kamata na domaću štednju, a sve donedavno i CDS-a (koji ponovo raste u posljednja tri mjeseca), kamate na kredite nisu se kretale jednakom dinamikom. Objasnit ćemo koji je razlog tome. Aktivna kamatna stopa, kamata banaka na kredite, ne formira se samo na temelju cijene izvora i zarade banke na kamatnoj razlici. Proces je, naime, znatno sofisticiraniji nego što djeluje na prvi pogled. Aktivna kamatna stopa u sebi sadrži cijenu izvora (pasivne kamatne stope), trošak regulacije, operativni trošak banke, trošak rizika te očekivanu zaradu.

Individualna procjena
Ovdje se nećemo baviti ostalim odrednicama konstrukcije kamatne stope kao što su, primjerice, trošak regulacije (koji je također u Hrvatskoj viši nego u eurozoni zbog znatno više stope obvezne pričuve), već ćemo se usredotočiti na trošak rizika. Trošak rizika odražava vjerojatnost da potraživanje banke prema klijentu neće biti naplaćeno i odražava bonitet klijenta. Bonitet domaćih dužnika razlikovao se i prije krize pa su građani za banke bili manje rizični, dok se poduzeća, posebice mala i srednja, u načelu pokazuju rizičnijima iako banke svakoga klijenta i dalje procjenjuju individualno. To objašnjava zašto su općenito više kamate na kredite poduzećima nego na kredite građanima, primjerice na stambene kredite. Jasno je da u kriznim razdobljima raste trošak rizika jer se povećava vjerojatnost nenaplate (ili djelomične naplate) potraživanja, posebno u segmentu korporativnoga kreditiranja. Uslijed toga, ali i rasta pasivnih kamata (cijena izvora), porasle su u protekle dvije godine kamate na kredite. Podaci o kretanju udjela loših kredita u portfeljima banaka daju uvid u kretanje kvalitete plasmana - udio tzv. loših (kredita klasificiranih kao B i C) kredita popeo se u segmentu poduzeća u ovoj godini do 19%, dok se kod kredita građanima kreće oko 8%. Navedeno ukazuje na sljedeće: iako je trošak domaćih izvora snižen, trošak rizika i dalje je u porastu (udio loših kredita i dalje raste). Trošak inozemnih izvora financiranja također nakon razdoblja pada ponovno raste zbog rasta referentnih kamata (Euribor) i CDS spreada. CDS raste s rastom globalne percepcije rizika regije, ali vidljivo je i da je Hrvatska smještena pri samom vrhu prema ocjeni rizičnosti ulaganja u zemlje regije. Tako investitori nešto rizičnijim od ulaganja u hrvatske obveznice smatraju tek mađarske, no već rumunjske i bugarske državne obveznice imaju CDS spread niži za 50-100 b. b. (Zašto? O tome smo pisali u tekstu pod nazivom "Hrvatska mora hitno povećati svoju konkurentnost").

Ista cijena
Iz svega navedenoga jasno je zašto se kamatna stopa na dugoročne kredite građanima i poduzećima (valutna klauzula) nakon povećanja s izbijanjem krize nije postupno vratila na razine iz 2007. godine te se razlika u odnosu na eurozonu kreće od oko 100 b. b. za kredite građanima do više od 200 b. b. na kredite poduzećima. Rizici u domaćem okruženju su jednostavno veći, a uz niske stope rasta BDP-a koje očekujemo u srednjem roku (posebno u slučaju izostanka/odgađanja reformi) bitnih pomaka tu neće biti. "Trošak rizika predstavlja najvažniju odrednicu razlike između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa - odrednicu koja je najčešće važnija i od troškova posredovanja i od troškova regulacije i od očekivane zarade banke. Tvrdokornost premije rizika zemlje i rast kamatnih stopa ECB-a postavljaju barijeru povratku kamatnih stopa na razine od prije krize. (...) Tvrdokornost premije rizika zemlje sublimira naše strukturne slabosti uključujući i one fiskalne i političke zbog kojih kasno ulazimo u EU i kasnimo s reformama. To su ujedno ključevi za vrata čije će otvaranje u budućnosti omogućiti da hrvatska poduzeća i građani plaćaju istu cijenu kapitala kao poduzeća i građani razvijenih država Unije.", stoji u analizi HUB-a.