Kinezi sa sela ne mogu dobiti prebivalište u gradu već više od pola stoljeća zbog zakona o kontroli migracija iz 1958. To se sada mijenja jer Kina u globalnoj krizi više ne može računati na dosadašnji izvoz te vapi za potrošačima.

Kineske građane, navikle na cenzuru svake kritike vlasti, u ponedjeljak je na kioscima šokiralo 13 tiskanih dnevnika koji su identičnim komentarima na naslovnicama oštro napali sustav podjele stanovništva u Kini na urbano i ruralno znan kao hukou. Riječ je o zakonu kojim se građane od 1958. prisiljava na zadržavanje prebivališta u mjestima odakle im potječu roditelji, čime ih se doživotno osuđivalo na uvjete obrazovanja, zdravstvene skrbi, zapošljavanja i sličnog s kakvima su se morali nositi i njihovi roditelji.

Hukouom je Komunistička partija izvorno željela spriječiti nekontrolirane, odnosno slobodne migracije stanovnika iz sela u gradove, ali i držati u povlaštenom položaju inteligenciju i radnu snagu u industriji te nadzirati kretanje mogućih disidenata. Posljednjih desetljeća milijunima radnika, potaknutima siromaštvom u svojim ruralnim zabitima te gospodarskom eksplozijom u gradovima, ipak je dopušteno traženje posla u industrijskim megapolisima poput Pekinga i Šangaja. Dogodilo im se, međutim, da im je u gradovima u kojima rade uskraćeno prebivalište, a time i zdravstveno i socijalno osiguranje, obrazovanje, pa čak i pravo na brak.

Traže slobodu po diktatu

Istu sudbinu dijele i obitelji obespravljenih doseljenika radnika. Od 460.000 djece koja su u posljednje tri godine rođena u Pekingu njih pola nisu stanovnici Pekinga te su bez hukoua, bez ikakve perspektive da se školuju u tom gradu. Šangaj pak ima 19 milijuna stanovnika, no dok grad financijski i industrijski buja, i to u svjetskim razmjerima, šest milijuna radnika koji su se slili u urbani mravinjak zbog egzistencije u tvornicama, na gradilištima ili nešto rjeđe u uslužnim djelatnostima, imaju tek nešto veća prava od stranaca nekineza.

Šangaj je čak odnedavno krenuo u reformu svoje hukou-politike, omogućivši doseljenim radnicima da pod određenim uvjetima ipak steknu pravo na stalan boravak, no uvjeti su tako posloženi da ih ispunjava samo 3000 doseljenika. U nešto boljem položaju su studenti nakon diplome jer mogu tražiti posao u kompanijama koje imaju posebnu dozvolu traženja hukoua od lokalnih vlasti ili se na sveučilištu natjecati da ih se uvrsti u 10 posto diplomanata koji stječu pravo na hukou. U suprotnom, mladim stručnjacima ostaje samo kupnja hukoua za 20 do 60 tisuća juana na crnom tržištu, što potiče korupciju.

Riječ je u svakom smislu o građanima drugoga reda, diskriminaciji po podrijetlu i kršenju odredaba ustava o jednakosti građana, kako je u ponedjeljak kineski tisak digao glas. No, iako se medijski istup može činiti kao incident slobode, tu postoji i jedna kvaka. Po slobodi medija u prošloj godini, Reporteri bez granica smjestili su Kinu tek na 168. mjesto, samo sedam mjesta iznad dna svjetske ljestvice. Pa kad se u Kini dogodi da 13 utjecajnih dnevnika po dogovoru oštro napadne bitan dio planske ekonomije star više od pola stoljeća, onda je jasno da se u komunističko-tehnokratskom imperiju sprema nešto revolucionarno što je svakako moralo dobiti blagoslov državnih vlasti.

To potvrđuje obećanje kineske Središnje konferencije za ekonomiju i rad iz prosinca da će prionuti na urbanizaciju zemlje i riješiti problem s radnim migrantima. Ključni motiv u obećanju tijela koje jednom godišnje pretresa socijalnu i ekonomsku politiku Kine jest u – osiguranju gospodarskog rasta. Ekonomski analitičar Yao Yang nedavno je procijenio da između 30 i 40 posto rasta kineskog BDP-a ovisi o uvozu, a kako je Kini u 2009. izvoz pao 20 posto, pad njezina gospodarskog rasta na pukih između 2 i 3 posto vlada je sprečavala financijskim intervencijama. Istodobno, od 1,2 milijarde građana Kine, u gradovima ih živi samo 46 posto, što uključuje i sadašnjih 140 milijuna radnika bez prebivališta i posljedičnih prava u gradovima u koje su zbog posla preselili sa sela. Ako se zna da urbano stanovništvo čini 50 posto svjetske populacije te da je potrošač ponajprije stanovnik grada, jer prosječno troši 1,6 puta više novca nego stanovnik sela, ispada da Kina spava na potrošačkom potencijalu koji samo čeka da ga se iskoristi kao zamašnjak gospodarskog rasta u svijetu depresivnih ekonomija.

A što s viškom dolara?

Procjenjuje se da bi se ukidanjem sustava hukou 140 milijuna obespravljenih radnika u kineskim gradovima potaknulo da za sobom povuku još najmanje 70 milijuna članova obitelji. Time bi se dobilo 210 milijuna punopravnih građana koji bi postali i jednako aktivni potrošači, čime bi se nadoknadio krizni pad izvoza. Kina usto ima problem i s pomalo tromim domaćim investicijama, što pokazuju i nabujale devizne rezerve.

Ubrzanom urbanizacijom riješilo bi se i to jer bi za stotine milijuna novih stanovnika gradova trebalo osigurati infrastrukturu, različite vrste usluga i, naravno, stanove, a povećala bi se potreba i za sve kvalificiranijom radnom snagom. Iako ovako drastično povećanje građanskih sloboda zbog složenosti društva i masovnosti građana koji bi profitirali ne bi bilo moguće preko noći, time bi kineski gospodarski div pokazao da se može razvijati i bez tolikog oslanjanja na izvoz te bi se smanjili žestoki trgovinski sukobi sa SAD-om koji su zaredali posljednjih mjeseci i zatrovali odnose na mnogim drugim područjima. Koliko bi to utjecalo na oslobađanje gotovo 2000 milijardi dolara kineskih deviznih rezervi, drugi je par rukava i u ovakvim uvjetima ipak malo više problem SAD-a nego Kine.

Komunisti su u kapitalizmu bolji, ali i okrutniji od kapitalista

Svaki četvrti radnik svijeta je Kinez. Njih 800 milijuna pokreće gospodarsko čudo čiji je BDP od 1992. do danas prosječno svake druge godine bilježio dvoznamenkasti rast, nikada ne padajući ispod 7%. Međunarodna organizacija rada (ILO) godinama Kinu proziva zbog zabrane slobodnih sindikata, rada djece i prisilnog rada. ILO tako optužuje Kinu za “najteže oblike zlostavljanja radnika kakvi su zabilježeni u povijesti kapitalističkog Zapada”. Stvari se ipak mijenjaju pa je Kina nedavno povećala socijalna davanja 25%, ozbiljno se uplašivši socijalnih nemira zbog svjetske recesije.