Njemačke prijetnje fiskalno neodgovornim članicama da bi ih ostali mogli izbaciti iz eurozone na duži bi rok mogle zadati udarac i samoj Njemačkoj koja je, koliko god to u postojećim uvjetima paradoksalno zvučalo, jedan od najvećih dobitnika procesa stvaranja vlastite valute.

Nakon što je sredinom svibnja potonuo na najnižu razinu prema američkom dolaru u posljednje četiri godine, 1,2145 USD, a prema košarici valuta u posljednjih mjesec dana ostvario i najveći pad (8 %) od studenog 2000., kriza eura ipak je počela popuštati. Iako je za većinu kasnosvibanjski oporavak eura posljedica odluke EU o rekordnom 750 milijardi eura vrijednom paketu pomoći Grčkoj i ostalim financijski ugroženim članicama eurozone, nejasnoće oko njegove primjene i moguće negativne posljedice na oporavak još uvijek daju kratkoročni karakter i produžuju neizvjesnost oko opstanka eura.
Svibanjska kriza eura ukazala je ipak da osim fiskalno slabije odgovornih zemalja eurozone svoj doprinos opstanku zajedničke valute moraju dati i politički i ekonomski najsnažnije članice, čije su razmirice oko načina pomoći Grčkoj u velikoj mjeri pridonijele padu povjerenja u euro.

Plan pomoći bez detalja

Činjenica je da je snažan pad eura prema košarici valuta dokaz potpunog ulagačkog gubitka povjerenja u zajedničku europsku valutu i dodatni argument tvrdnjama da iza pada eura nisu stajale samo aktivnosti hedge fondova i nekih utjecajnih špekulanata već duboka kriza i nedostatak zajedničke strategije unutar eurozone.

Zbog nedostatka strategije euro je potonuo prema dolaru i oslabio prema košarici valuta punih 10 dana nakon što su europski čelnici, uključujući i lidere zemalja koje nisu dio eurozone, dogovorili dosad rekordni paket pomoći za ugrožene članice. Doduše, u ukupnom iznosu 250 milijardi eura trebalo bi stići iz MMF-a,, a 60 milijardi eura od prodaje obveznica članica Europske unije, što djelimično umanjuje izloženost, ali i ukazuje na spremnost čelnika eurozone ne samo da riješe problem Grčke, već i postignu dugoročni dogovor o pravilima u fiskalnoj sferi i obvezama koje članica mora ispoštovati kada prekrši taj dogovor. Osnovna pravila sadržana su već i u Paktu o stabilnosti i rastu (fiskalni deficit do 3 % BDP-a, a javni dug do 60 % BDP-a), ali nekim članicama eurozone (Francuska, Portugal, Irska) nije uspjelo održavati stabilne državne financije čak niti u uvjetima uzlaznog trenda svjetskog gospodarstva.

Pad ulagačkog povjerenja u euro u svibnju povezuje se s tri razloga. Prvo, planu pomoći ugroženim članicama nedostaju detalji i vremenski okvir. Ostalo je npr.nepoznato hoće li se novac prikupiti unaprijed ili tek kada ga neka članica zatraži, te kolike će se kamatne stope primjenjivati . Neizvjesna je i uloga MMF-a, koji također nije iznio precizan plan mogućih uplata.

Prevrtljivi Trichet

Drugi razlog svakako je sumnja u gubitak neovisnosti Europske središnje banke (ECB) čiji je čelnik Jean Claude Trichet tijekom svibnja nekoliko puta uhvaćen u davanju potpuno kontradiktornih izjava. Samo četiri dana prije objave paketa pomoći Trichet je nedvosmisleno odbio mogućnost da vijeće ECB-a razmatra mogućnost otkupa državnih obveznica ugroženih zemalja, da bi ta ideja postala jednim od ključnih djelova programa objavljenog četiri dana kasnije. Pored toga, ideja otkupa državnih obveznica zemalja članica odbijena je još u ožujku prošle godine, kada su slične mjere već počele primjenjivati sve značajnije razvijene zemlje, a sumnje u političke pritiske i mogući gubitak neovisnosti ECB-a pojačane su i prvotnim Tricheovim otporom uključivanju MMF-a, kojem je tek nekoliko tjedana kasnije upućena zahvala za sudjelovanje.

Treći razlog svakako je strah da će korisnici programa pomoći to shvatiti kao trajni program financiranja fiskalnih propusta i da neće biti motivirani ispoštovati preuzete obaveze. Iako ogroman u globalnim okvirima, paket pomoći mogao bi se vrlo brzo potrošiti, jer samo do kraja 2012. Španjolska treba 448 mlrd eura, Grčka 158 milijardi, Portugal 70 milijardi, a Irska 69 milijardi. U slučaju da ulagači odbiju refinancirati dugove tih zemalja, paket pomoći potrošiti će se za samo dvije godine.

Konačno, Europljanima možda i najbolnija činjenica je da je dogovor o paketu pomoći ugroženim članicama eurozone postignut tek na nagovor američkog predsjednika Obame, koji je u noći prije izglasavanja paketa telefonski upozorio francuskog predsjednika Sarkozyja i posebice njemačku kancelarku Merkel na nužnost hitne odluke. Potreba uključivanja američkog predsjednika potvrda je očitog nesuglasja među gospodarskim predvodnicima Europske unije. Zbog njemačkog oklijevanja u donošenju odluke o sudjelovanju u paketu pomoći francuski predsjednik Sarkozy navodno je čak zaprijetio povlačenjem Francuske iz eurozone, što je ulagačima u euro dodatno povećalo ionako visoke ulagačke rizike.

Donošenjem svibanjskog paketa euro je ipak spašen iako je ostala upitna njegova dugoročna stabilnost. Na dugi rok stabilnost eura ovisiti će prvenstveno o spremnosti fiskalno manje odgovornih zemalja da provedu strukturne reforme, ali i spremnosti najsnažnijih da u većoj mjeri pomognu stvaranju ravnoteže unutar eurozone.

Trenutno najugroženije zemlje, Grčka, Portugal, Španjolska i Irska izuzetno su ovisne o stranom kapitalu , zbog čega su Portugal i Grčka, osim fiskalnog, prošle godine uronile i u duboke deficite u bilanci tekućih transakcija (u slučaju Portugala neto vanjski dug je 112 % BDP-a). Ovisnost o stranom kapitalu posljedica je njihove niske izvozne konkurentnosti i ovisnosti o domaćoj potražnji, zbog čega bi dugoročno rješenje trebalo uključivati uvođenje viših poreza na domaću potrošnju uz istovremeno smanjivanje doprinosa kod zapošljavanja.

Zaostajanje za SAD-om i Azijom

S druge strane, zemlje poput Njemačke, Belgije ili Finske bi se trebala više okrenuti potrošnji i smanjiti ovisnost o izvozu. Njemačke prijetnje fiskalno neodgovornim članicama da bi ih ostali mogli izbaciti iz eurozone na duži bi rok mogle zadati udarac i samoj Njemačkoj koja je, koliko god to u postojećim uvjetima paradoksalno zvučalo, jedan od najvećih dobitnika procesa stvaranja vlastite valute. Naime, za razliku od razdoblja prije eura, kada su južne članice eurozone konstantno zaostajanje u izvoznoj konkurentnosti u odnosu na članice sa sjevera mogle nadoknaditi povremenim devalvacijama nacionalnih valuta, uvođenje eura tu je mogućnost ukinulo. Upravo zbog visoke izvozne konkurentnosti Njemačka je od uvođenja eura ostvarivala stalni rast izvoza unutar eurozone i u konačnici suficit u bilanci tekućih transakcija, koji je u postotku BDP-a čak nadmašio kineski, zbog kojeg američka vlada već mjesecima pritišće vlasti u Pekingu da dozvole jačanje juana.

Zemlje poput Njemačke, a u manjoj mjeri i Nizozemske, Danske i Austrije mogle bi pridonijeti većoj ravnoteži unutar eurozone kroz poticanje domaće potrošnje, kojom bi se umanjili viškovi koje te zemlje generiraju kroz izvoz.

Svibanjska kriza eura u tom bi pogledu mogla ostaviti i pozitivan učinak na ukupno gospodarstvo eurozone, jer bi trebala ubrzati promjene zbog kojih je, unatoč jakom euru, posljednjih godina zaostajala u stopi gospodarskog rasta za SAD-om i većinom azijskih zemalja.