Odnos između hrvatskih banaka i države je poput odnosa između starih ljubavnika, pun optuživanja, višeslojan i prožet čestim nadmudrivanjem, ali povrh svega, to je odnos međuovisnosti i koristoljubivosti političkih elita koje su zbog slabosti hrvatskoga gospodarstva uvijek u potrazi za novcem koji će im netko posuditi i banaka koje su na više različitih načina spremne taj novac posuditi.

I bankare ne treba okrivljavati. Njihov je posao zarađivati na posuđivanju novca, bilo da je riječ o građanima i poduzećima, bilo o apsolutno najboljem dužniku, državi, a posebno Hrvatskoj, apetit čijih je vlada za financiranje nezajažljiv, manje kad se radi o ulaganjima u infrastrukturu, a više o pokrivanju rupa u proračunu za famoznu stavku uspostavljanja socijalne pravednosti, odnosno isplata raznih povlastica i mirovina.

Svakako, očekivalo bi se više kooperativnosti od postojećih banaka u vlasništvu talijanskih ili austrijskih grupacija koje moraju biti zahvalne nekadašnim političkim elitama iz devedesetih, naime HDZ-u, koji je dao sve od sebe da tada državne banke, koje su grcale na rubu propasti iako su ih vodili njihovi pouzdani kadrovi, sanira državnim novcem i zatim proda ispod cijene sanacije. Kako se može vidjeti u statistikama Ministarstva financija, u Projekcijama otplate unutarnjeg duga, novac koji je država posudila za saniranje banaka vraćat ćemo još ove i sljedeće godine.

No, što država i može nego zaduživati se ako gospodarstvo ne proizvodi dovoljno za njezine neukusno velike potrebe, a banke su pri ruci.

U Hrvatskoj banke državu obično kreditiraju putem tri različita kanala. Klasičnim bankovnim kreditima koje banke redovito zbog obujma državi daju u sindikatu, kupnjom obveznica koje država izdaje na domaćem tržištu u domaćoj valuti i s valutnom klauzulom te kupnjom kratokročnoga državnog duga, odnosno trezorskih zapisa.

Da ne bismo otišli prteviše unatrag, pogledajmo samo plodonosni odnos između banaka i države u posljednjih pet godina. Država je od kraja 2006. do kraja trećeg kvartala prošle godine ukupni dug povećala sa 87,04 milijarde kuna na 125,86 milijardi kuna, a domaći je dug uvijek bio zastupljen s približno 70 posto. Točnije, 2008. godine, dok su na vlasti bili premijer Ivo Sanader i ministar gospodarstva Damir Polančec, domaći je dug povećan za više od deset milijardi kuna. Trebalo je financirati gradnju infrastrukturno nužnih sportskih dvorana, ali i pokrpati proračunske rupe nastale zbog teškog preračunavanja spomenutog dvojca u ambicijama rasta bruto domaćeg proizvoda.

Naime, te je godine realni rast BDP-a znatno podbacio u odnosu na prijašnje projekcije, a Ivo Sanader s Polančecom tvrdio da će nas zaobići globalna recesija.

Tada su banke morale uskočiti sa sindiciranim kreditom, ali i kupnjom obveznica i trezorskih zapisa. Posebno je za oko zapinjao dvogodišnji tzv. trezorski zapis potkraj jeseni te godine, iako su oni po definiciji kratkoročni dug u manje od godinu dana, kojim se Mministarstvo zadužilo za gotovo 2,8 milijardi kuna.

Ukupni saldo novog zaduživanja na domaćem tržištu te godine bio je više od osam milijardi kuna, a udjel domaćeg duga države u ukupnom zaduženju dosegnuo 69,5 posto. Nagodinu se udjel domaćeg duga smanjio, ali samo u relativnom iznosu, ne i apsolutnom, zbog toga što je država osim kod kuće novac posuđivala u inozemstvu. Tako je 2009. država na domaćem tržištu, odnosno od banaka na hrvatskom tržištu, podigla više od pet milijardi kuna kredita, a za približno 4,5 milijardi kuna porasle su i obveze prema trezorskim zapisima Ministarstva financija.

U devet mjeseci prošle godine, država se putem obveznica na domaćem tržištu, a čiji su najbolji i i najveći kupci upravo banke, zadužila za gotovo devet milijardi kuna, gotovo 600 milijuna kuna kredita, i 1,6 milijardi kuna trezorskih zapisa.

Aktivnost sa zaduživanjem države putem trezorskih zapisa dodatno je u proteklih godinu olakšala i omogućila i Hrvatska narodna banka, održavanjem visoke kunske likvidnosti u domaćem financijskom sustavu. Pomogla je državi da zbog velike količine novca koji u sustavu nije imao kamo izdaje trezorske zapise uz rekordno niske kamatne stope.

Putem stopa kunske likvidnosti, HNB guvernera Željka Rohatinskog i prije se koristio mogućnošću utjecanja na cijenu zaduživanja. Pojednostavljeno rečeno, u situaciji visoke likvidnosti banke i nemaju nekog izbora nego plasirati svoj novac uz nižu kamatu nego što bi je mogle dobiti u situaciji kad novca na tržištu nema dovoljno.

Dok god se struktura hrvatskoga gospodarstva radikalno ne promijeni, država će nužno biti ovisna o bankama, samo sve više.

Magareća klupa za nepoćudne ekonomiste
Posebnu pozornost u odnosima između države i banaka zaslužuje odnos između državnih institucija, posebice Ministarstva financija s glavnim ekonomistima velikih privatnih banaka, koji najviše istupaju kao neovisni kritičari Vladinih poteza. Glavnim ekonomistima banaka redovito pripada nezahvalna uloga izrade makroekonomskih projekcija za domaće gospodarstvo. Također redovito makroekonomske projekcije bankarskih ekonomista, koje se bave prognozom stope rasta hrvatskoga gospodarstva u sljedećem razdoblju, osjetno su niže od onih koje službeno daje Ministarstvo financija. Naravno, percepcija rasta gospodarstva utječe na izglede za zaduživanje, odnosno njihovu cijenu.

Ne jednom, nakon medijskih istupa u kojima su ekonomisti kritizirali fiskalnu politiku Vlade, posebno u mandatu Ivana Šukera, isti bi ti bankarski ekonomisti na brifinzima u Ministarstvu bili izloženi kritikama ili bi bili kažnjeni nepozivanjem na briefinge i savjetovanja kojima su bili prisutni njihovi drugi kolege, tada možda u većoj milosti ministra.