Tvrtka Vargon je lani 40 posto svoje proizvodnje plasirala na inozemna tržišta, a izvoz im ove godine bilježi lagani rast, zahvaljujući tome što svoje proizvode predstavljaju na svjetskim sajmovima. Još uvijek najviše izvoze na tržišta bivše Jugoslavije, ali sve su prisutniji i u EU-u i na udaljenijim svjetskim tržištima, kaže izvršni direktor Vargona Davor Ćuška.

Tvrtka Vargon iz Kukuljanova pokraj Rijeke izrasla je iz obiteljskog obrta Stjepana Brašnića osnovanog još 1973. godine. Od radionice za obradu metala, čime se bavila sve do 1992., tvrtka je narasla do najznačajnijeg proizvođača plastičnih cijevi za dovod i odvod vode u Hrvatskoj. Od svibnja 2003. posluje u industrijskoj zoni u Kukuljanovu gdje u 57.000 četvornih metara prostora proizvodi cijevi za kućnu kanalizaciju, kućni vododovod te ulični dovod i odvod vode. Posljednjih godina osvojila je 12 različitih nagrada za uspješno poslovanje (Prva hrvatska kuna, Zlatna kuna, Gazela, Goran Brašnić - menadžer godine, Najuspješniji srednji izvoznik, Ulagač godine...). Kako se kriza reflektirala na ovu vrlo uspješnu tvrtku, doznali smo u razgovoru s izvršnim direktorom Davorom Ćuškom.

Prije dvije godine rekli ste mi da je domaćim tvrtkama, pa tako i Vama, dobiti posao prilikom kapitalnih državnih investicija vrlo teško. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo?
- Ni danas situacija nije bitno bolja. Postoje neke inicijative, ali sve ostaje na tome. S obzirom na to da se gospodarska depresija u Hrvatskoj i dalje nastavlja, te da je prisutna na svima razinama pa tako i u kapitalnim državnim investicijama, ne vidim pomake u odnosu na početak nastanka krize. Način na koji se provodi protukorupcijska ofenziva zasigurno će dodatno usporiti donošenje najsloženijih poslovnih odluka kao i investicijske aktivnosti. Definitivno nam treba neki oblik New Deala koji bi pokrenuo hrvatsko gospodarstvo bez fige u džepu.

Lani ste Uskoku prijavili industrijsku zonu u kojoj poslujete jer je kupila tri puta skuplje cijevi od austrijskih proizvođača. Kako je završila ta prijava?
- To je točno. Prijava je u postupku, dakle slučaj još nije završen. Upravo je taj slučaj primjer kako se domaća proizvodnja zaobilazi u širokom luku. U ovom leži i odgovor na vaše prvo pitanje. Dakle, kada bi investitori, projektanti i drugi sudionici u odlučivanju vodili dovoljno računa o domaćoj proizvodnji, zasigurno mnogi od nas ne bi imali problema sa zapošljavanjem svojih kapaciteta, razmišljali bi o novim ulaganjima u tehnologiju, pokrenuli bi investicijske procese što bi onda rezultiralo i otvaranjem novih radnih mjesta. Tu mora postojati i politička volja jer se ovo ponajprije odnosi na državne kapitalne investicije.

Problem je bila i nelojalna konkurencija te spora naplata. Pretpostavljam da je to sada još gore zbog pada poslova u građevinarstvu i općenito investiranja. Koji su Vam problemi trenutačno najteži?
- Nelojalna konkurencija je i danas prisutna, uvoze se proizvodi bez valjanih potvrda. O tome redovno obavještavamo nadležne, prije svega mislim na Hrvatsku akreditacijsku agenciju koja naše prigovore prosljeđuje u Ministarstvo gospodarstva. No, ne dobivamo nikakve konkretne odgovore. Ovdje se otvara dodatni prostor uvozu proizvoda loše kvalitete koji konkuriraju domaćim proizvođačima na takav način da se dampingom iscrpljuje domaća proizvodnja. Svakako da je dodatni problem spora naplata koja je sve izraženija te stvara problem likvidnosti. Sve više dolazi do izražaja i sigurnost naplate s obzirom na to da je sve više tvrtki u problemima te jedna drugu vuku u nerješive dubioze. Zaštita vjerovnika je slaba, na tom planu se moraju donijeti drastične mjere koje bi zaštitile sve one koji ozbiljno posluju.

Kakva je situacija na inozemnim tržištima?
- Lani smo 40 posto svoje proizvodnje plasirali na inozemna tržišta. Taj postotak u ovoj godini bilježi lagani porast. Takav trend rezultat je sudjelovanja na reprezentativnim svjetskim sajmovima kao što su MCE u Milanu, IFAT u Münchenu, ISH u Frankfurtu i The Big 5 u Dubaiju, na kojima je na najbolji način predstavljan cjelokupni proizvodni program naše tvrtke. Najveći dio izvoza još uvijek otpada na tržišta bivše Jugoslavije, odnosno Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Kosovo, ali su naši proizvodi sve više prisutni i na tržištu Europske unije, kao i na udaljenijim svjetskim tržištima. Iz godine u godinu raste izvoz na albansko tržište, a posebne napore ulažemo za ulazak na područje EU-a. Tijekom 2008. godine naši su proizvodi pronašli svoje mjesto u Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Bugarskoj, te na udaljenijim svjetskim tržištima kao što su Čile, Gruzija, Jemen... Jedan od naših ciljeva za 2011. godinu je ostvariti izvoz na sve kontinente. U prilog ide i činjenica da smo ostvarili odličnu poslovnu suradnju s njemačkom tvrtkom Rehau GmbH preko koje plasiramo svoje proizvode u Zapadnu, Srednju te Jugoistočnu Europu.

Osjete li se razlike u disciplini plaćanja u zemljama bivše države te državama izvan tog kruga?
- Mišljenja sam da je, s obzirom na ekonomsku krizu u cijelom svijetu, jedini način opstanka disperzija rizika na što je moguće veći broj tržišta. Stoga je većina naših poslovnih odluka usmjerena u tom pravcu.

Udruživanje ne bi snizilo ulazne cijene

Kako se na cijenu repromaterijala održavaju oscilacije u cijeni nafte? Svojedobno se govorilo da bi se one mogle stabilizirati osnivanjem klastera, odnosno zajedničkim nastupom na inozemnim tržištima.
- Udruženje u klaster ne bi donijelo ništa bolje uvjete po pitanju ulaznih cijena. U današnjem okruženju i načinu kako tržište funkcionira nemoguće je ugovoriti i fiksirati cijene na dulji rok. Tržište sirovina je oscilatorno i cijene variraju. Proizvođači skraćuju rokove plaćanja. Stvara se dojam da se umjetnim nestašicama materijala želi zadržati visoka cijena.