O krizi i aktualnoj situaciji u hrvatskom gospodarstvu razgovarali smo s ekonomskim analitičarom Velimirom Šonjom, direktorom tvrtke Arhivanalitika
Signalizira li optimizam na tržištima kapitala da je globalna kriza dotaknula dno?

Tržišta kapitala kreću se po nekoj vrsti dna još od kraja studenog prošle godine. Pri tom puzanju po dnu događaju se manji padovi i usponi. Tako smo se i svijet i mi početkom ožujka našli malo ispod razine s kraja studenog, sada smo negdje oko te razine, a svijet i malo iznad nje. Jedino što je u svemu tome optimistično jest činjenica da više nemamo onakva povremena propadanja kakva smo imali tijekom 2008. prije kraja studenog. Međutim, neki ozbiljniji trag velikog optimizma još ne vidim. Gledanje na situaciju na tržištu kapitala zavisi o vremenskom horizontu. Ako vas zanima što će biti za mjesec, dva, ili tri, odgovor je - ne znam. Taj 'ne znam' poruka je da, ako je to vaš investicijski horizont, onda nemate što tražiti na ovom tržištu. Ako vas zanima što će biti za tri, pet ili sedam godina, odgovor je da postoji vrlo velika vjerojatnost da će iz te perspektive ova razina tržišta izgledati kao dol (ne nužno i samo dno). To znači da smo sada u raju za dugoročne investitore.


Slažete li se s procjenama nekih analitičara da Hrvatsku na jesen očekuje drugi udar krize?

Ne bih govorio o udaru. Moguć je nastavak krize, moguće je čak i njeno zaoštravanje, no mi smo najjače udarce već podnijeli, pogotovo u financijskom sektoru, a u realnom ih upravo podnosimo. Moguće je da će se izlazak iz krize dogoditi kasnije nego što bismo željeli, svašta je moguće, no neki novi veliki udar ne očekujem, čak ni ako turistička sezona podbaci desetak posto. Morao bi se dogoditi slom u turizmu (npr. pad 20-30%), da bismo govorili o novom udaru, no tako nešto, prema svim dostupnim podacima, ne treba očekivati.


Je li Hrvatska već trebala ući u pregovore s MMF-om?

Napravili smo pogrešku što do sada nismo agresivnije išli u sklapanje sporazuma s MMF-om. Već smo mogli imati ugrađen i taj osigurač, no to plašenje ljudi da je MMF nekakav bauk koji će ovdje uspostaviti protektorat, to je retorika za koju sam mislio da je zaboravljena prije dvadeset godina. No eto, povijest se ponavlja. MMF bi tražio bolju kontrolu javne potrošnje i nastavak privatizacije, a to mnogima nije u interesu. U zadnjih desetak godina u Hrvatskoj je korijenje pustio veliki javni sektor, koji po svojim dimenzijama, načinu ponašanja, efikasnosti i transparentnosti nije primjeren razvijenoj demokratskoj državi. MMF-ova tzv. kontrola bi za zdravi poduzetnički sektor bila dobrodošla pomoć jer bi osigurao stabilnost i pomogao ukrotiti javnu potrošnju i javni sektor u širem smislu. No ni od MMF-a ne bi trebalo očekivati previše jer je posljednjih godina sklon kompromisima u državama s velikim javnim sektorima, tako da to u konačnici ipak ostaje samo naš domaći problem.

U posljednjih petnaestak godina hrvatski gospodarski rast temeljio se uglavnom na rastu osobne potrošnje i državnim investicijama. Kako promijeniti taj model i potaknuti rast bez dodatnog zaduživanja?

I tu se robuje iluzijama. Nema rasta bez zaduživanja. Najrazvijeniji su ujedno i najzaduženiji, i apsolutno i relativno. Osobna potrošnja u Hrvatskoj nikada nije bila prevelika i nikada nije bila 'motor' razvoja. Fokusirani smo na posve krive stvari koje je netko tko baš ne barata podacima izmislio. Hrvatska nema problem s prevelikom osobnom potrošnjom, Hrvatska ima problem s neefikasnim investicijama i neefikasnom državom. Treba raditi na poticanju poduzetničke klime, poreznom rasterećenju, jačanju tržišta kapitala, nastavku mirovinske reforme kroz povećanje izdvajanja za II. stup, nastavku privatizacije - na svemu onome na čemu se radi premalo.

Koji su ključni sektori koji bi Hrvatskoj trebali dugoročno osigurati stabilan rast?

O ključnim sektorima ne bih spekulirao, to neka odluči tržište. Svijet je prekompleksan i sve teže predvidljiv da bi bilo koji pojedinac, institucija ili vlada mogli odlučivati o sektorima kao prije pedeset godina. Siguran sam jedino da su energetski sektor, poljoprivreda i prehrambena industrija strateški važni za budućnost, jer se svjetsko gospodarstvo profilira tako da će relativne cijene tradicionalnih izvora energije i hrane u idućem desetljeću biti znatno više nego dosad.


Neki analitičari smatraju da će nakon izlaska iz recesije stope gospodarskog rasta zemalja u razvoju biti znatno niže nego u zadnjem desetljeću. Što mislite o perspektivama rasta i kako vidite hrvatsko gospodarstvo u tom kontekstu?

Da, to je moguće. Globalna konkurencija će se zaoštriti, a cijene energije i drugih inputa posvuda će biti relativno više nego danas. Opet će puno kapitala biti na raspolaganju zemljama u razvoju, no kapital će biti oprezniji i selektivniji. Bit će manje prostora za prikrivanje ekonomskih neefikasnosti, a kamatne će stope u prosjeku biti veće nego u ovom desetljeću. Sve će biti puno čvršće povezano s fundamentalnim čimbenicima gospodarskog rasta, a tu mi baš i nismo svjetski prvaci. Loša demografska situacija, loša obrazovanost populacije, visok omjer umirovljenika i zaposlenih te velik i neučinkovit javni sektor ne bi se mogli ubrojiti u konkurentske prednosti. Stoga je moguće da će Hrvatska u sljedećih nekoliko godina rasti po puno nižoj stopi od 4,5%, koliko iznosi stopa po kojoj je rasla od 2003. do 2008.