Financijske krize u posljednjem stoljeću teško se mogu razumjeti bez pomnog promatranja bankarskog sustava. Postojeći koncept bankarstva koji počiva na višestrukoj ekspanziji bankovnih depozita imao je glavnu ulogu u stvaranju neobuzdane špekulativne potražnje za novcem i neutemeljenog korištenja financijske poluge.
Nekontrolirani porast novčanih agregata uvijek je podloga za nastajanje imovinskih mjehura koji završavaju rasprsnućem ili novim mjehurom većeg razmjera.

Pravo značenje riječi inflacija

Još su početkom 20.stoljeća protagonisti austrijske ekonomske škole skretali pozornost na pravo značenje riječi inflacija. Nju su naime definirali kao porast količine novca u optjecaju koja povisuje nominalne cijene dobara i usluga. Međutim, danas se riječ inflacija koristi za opisivanje posljedica same inflacije u obliku porasta nominalnih cijena, a ne temeljnog uzroka cjelokupnog problema.

Drugi izazov s kojim se suočavamo prilikom definiranja inflacije odnosi se na činjenicu da se doživljava kao egzogena varijabla poput vremenske neprilike koju se ne može suzbiti. Vladimir Z. Nuri u tekstu „Fractional Reserve Banking as Economic Parasitism“ jasno pokazuje analogiju između Fisherove jednadžbe novčane potražnje i zakona idealnog plina. Stoga se može povući paralela između nacionalne ekonomije i plina zadanog volumena pod određenim tlakom.

Ukoliko se u nacionalnoj ekonomiji poveća količina novca u optjecaju pod pretpostavkom konstantnog BDP-a dolazi do povećanja cijena, dok se kod zakona idealnog plina pod pretpostavkom konstantne temperature povećanjem volumena smanjuje tlak. Prema Boyleovom zakonu novi „pritisak“ po dolaru je slabiji nego onaj prije povećanja količine novca u optjecaju, pa je potrebna veća količina dolara kako bi se ostvarila količina „novčane energije“ ekvivalentna onoj prije nego što je uslijedila ekspanzija novčanih agregata. Tiskanje novca bez pokrića ima isti učinak kao i izdavanje novih dionica poduzeća od strane menadžmenta poduzeća, a koje ruše tržišnu cijenu prethodnog izdanja.

Sekundarna ponuda ruši cijenu dionica u vlasništvu ostalih dioničara, ali menadžment prisvaja veći dioničarski udio u tvrtki premda je cijena dionica pala. Analogno tome, bankarski sustav stvaranjem novog novca umanjuje njegovu vrijednost, ali prisvaja veći dio ekonomije na račun duga. Dobitak se bilježi u apsolutnom i relativnom smislu. Stopa rasta opće razine cijena vrlo se često podcjenjuje u indeksima potrošačkih i proizvođačkih cijena, a osnovna pogreška koju čine izračuni odnosi se na ponderiranje cijena relativno neelastičnih dobara, zanemarivanje kvalitete proizvedenih dobara i usluga i stope tehnološkog napretka. Ekonomist Robert Solow jasno je izrazio paradoks da se danas informatičko doba može vidjeti na svakom koraku, osim u statistici produktivnosti.

Porast duga javnog i privatnog sektora

Financiranje javne potrošnje izdavanjem državnih obveznica neposrednim posuđivanjem od strane bankarskog sektora koje nema nikakvo realno pokriće drugi je problem koji se veže uz sustav bankarstva frakcijskih rezervi. Povećani javni dug predstavlja veliki teret za porezne obveznike i smanjuje kvantitetu i kvalitetu javnih dobara. S time je usko povezana doktrina keynesijanizma koja naglašava važnost deficitarnog trošenja u svrhu sprečavanja ekonomske kontrakcije.

Doktrina počiva na implicitnom razlikovanju realnog i potencijalnog outputa, te nužnosti postizanja potencijalnog outputa kako prema Okunovom zakonu ne bi došlo do većeg jaza BDP-a i povećanja stope nezaposlenosti. Međutim, kratkoročni dobici poništavaju se povećanjem dužničkog tereta na dugi rok. Drugi veliki problem povezan sa rastućom spiralom duga predstavlja njegov eksponencijalni rast. Budući da je samo centralna banka zajedno s ostalim privatnim bankama izvor novog novca u optjecaju sustav nalikuje Ponzijevoj shemi. On naime ovisi o stalnom priljevu novih dužnika koji će prihvatiti nove zajmove kako bi se povećala količina novca u optjecaju i otplatili stari zajmovi, dok banke stvaraju samo glavnicu bez kamata i u tome leži suština Ponzijeve sheme.

Razvijene zemlje su 2003. godine imale 90% svjetskog duga koji je iznosio 35 000 bilijuna $. Zemlje u razvoju također su bile uhvaćene u dužničke ralje jer su godišnje otplaćivale 13% od svog ukupnog duga koji je premašivao 2500 bilijuna $. Situacija je posebno alarmantna u SAD-u gdje danas kućanstva troše veći dio dohotka na otplatu zajmova nego na prehranu, a još je 1980-ih više od 55% kućanstava spadalo u kategoriju neto-dužnika.

Dug financijskog sektora iznosio je početkom 1980-ih 21% BDP-a, 2000. 83% , a 2007. 116%. Ukupan američki dug (dug države, korporacija i stanovništva) popeo se na 350% BDP-a, te se je time udvostručio u odnosu na početak 1980-ih. Situacija je daleko alarmantnija nego za vrijeme Velike Depresije. Stoga valja zaključiti kako problem duga visi nad američkom ekonomijom kao Damoklov mač, a u mnogo boljoj poziciji nisu ni druge razvijene zemlje.

Poslovni ciklusi i špekulativni mjehuri

Austrijska ekonomska škola ističe ulogu kreditne ekspanzije u generiranju poslovnih ciklusa i nastanku špekulativnih mjehura. Umjetna stimulacija nacionalne ekonomije jeftinim novcem vodi inflaciji, povećanju ukupnog duga i poticanju špekulacije. Niska kamatna stopa uzrokuje otjecanje novčanih sredstava čak i prema onim poslovnim pothvatima koji ne nude visoku stopu povrata na uloženi kapital ili su visoko rizični.

Osim toga, niska kamatna stopa ne potiče štednju koja se kasnije prelijeva u produktivne investicije. Nabujali financijski sektor današnjice ima značajnu ulogu u genezi financijskih kriza i predstavlja veliku opasnost po realni sektor koji zbog sve manjeg stupnja samofinanciranja ovisi o kreditima financijskog sektora. Kreditni škripac kojega nameće aktualna kriza ravan je po svom učinku na globalnu ekonomiju srčanom udaru. Peter Drucker još je 1970-ih naglasio da je došlo do izokretanja odnosa između realne i simbolične ekonomije. Danas je simbolična ekonomija svrha sama sebi te ne pruža oslonac poduzećima iz realnog sektora.

Svaki špekulativni mjehur završava sa opadajućim tržištem vrijednosnih papira i deflacijom ili stagnantnim tržištem dionica i inflacijom koja se pretače na dobra i usluge u realnom sektoru. Porast nezaposlenosti u prvom ili porast inflacije u drugom slučaju, ili čak pojava stagflacije, predstavlja izniman poremećaj po kretanja u realnom sektoru kao i ugroženost svih subjekata ovisnih o njezinom besprijekornom funkcioniranju. Takve okolnosti stvorile su na globalnoj razini strukturno neodržive obrasce poput ekonomija ovisnih o umjetnoj stimulaciji dodatnim zaduživanjem, a bez mogućnosti pokretanje proizvodnje dobara i usluga koje bi generirale prihode za otplatu duga. Najrazvijenije ekonomije nisu više u stanju svesti svoju potrošnju u okvir vlastite proizvodnje i to predstavlja veliki problem po globalnu političku i ekonomsku stabilnost.

Izazovi s kojima se suočava globalna ekonomija

Aktualna financijska kriza je kriza strukturnog karaktera, te je duboko ukorijenjena u postojećem monetarnom sustavu. Bankarstvo frakcijskih rezervi omogućava nekontrolirani rast novca u optjecaju koji se očituje u višoj općoj razini cijena i rastućoj spirali javnog duga. Porast špekulativne potražnje za novcem manifestirao se u proliferaciji financijskih kriza u zadnja tri desetljeća.

Potrebno je naglasiti da postoji granica do koje se mjere ekonomski rast može stimulirati isključivo zaduživanjem bez korespondirajuće proizvodne aktivnosti. Ova ekonomska kriza pokazuje da se potrošnja i investicije ne mogu umjetno stimulirati dodatnim zaduživanjem javnog sektora. Samo „integritet oskudnosti“, kako ga naziva Nuri, a koji je ukorijenjen u transparentnom i odgovornom monetarnom sustavu, može omogućiti rješavanje ključnih izazova s kojima se suočava globalna ekonomija.