Financijske krize današnjice postavljaju pred vlade nacionalnih država složene izazove prepune neizvjesnosti. Neizvjesnost i rizik imaju dodirnih točaka jer oboje impliciraju nepoznatost ishoda, ali neizvjesnost dodatno otežava situaciju zbog nepoznatog broja mogućih ishoda.
Financijske krize i ratovi imaju sva obilježja neizvjesnosti dok rulet i Jednoruki Jack odgovaraju opisu rizika. Stoga je cilj velikog broja nacionalnih država reducirati neizvjesnost i iskoristiti prednosti u okviru regionalnih ekonomskih integracija, a one su naročito poželjne za zemlje koje imaju političku kulturu obilježenu potrebom za izbjegavanjem neizvjesnosti.

Učestalost financijskih kriza

Stalna izloženost financijskim krizama u zadnjih trideset stvorila je u očima mnogih promatrača uvjerenje da živimo u razdoblju bez presedana kad su iste u pitanju. Ipak, analize pokazuju da je i razdoblje između dva svjetska rata bilo popraćeno učestalim financijskim krizama. Ekonomisti Barry Eichengreen i Michael D.Bordo proučavali su financijske krize od 1880.-1997. u razvijenim državama kao i tržištima u nastajanju. Zaključili su da je između 1919. i 1939. u razvijenim industrijaliziranim zemljama bilo 36 financijskih kriza (valutne krize, bankarske krize i kombinacija bankarske i valutne krize).

Dok je u međuratnom razdoblju omjer valutnih i bankarskih kriza podjednak, u zadnjih trideset godina prevladavale su valutne krize zbog sve veće mobilnosti kapitala. U razdoblju od 1973. do 1997. broj kriza se povećao na 44. Tržišta u nastajanju zbog malog stupnja integracije u globalnu ekonomiju u razdoblju između dva rata nisu bila toliko izložena krizama induciranima u njima samima i «efektu Analiza: Može li regionalizam spasiti svijet od financijske krize?zaraze» koji označava prelijevanje krize iz centra prema periferiji. Međutim, situacija se drastično promijenila u zadnjih tridesetak godina pa su financijske krize periferije premašivale brojku od 90.

Proliferacija regionalnih integracijskih aranžmana

Zanimljivo je uočiti kako se pojava financijskih kriza i njihova učestalost može povezati s porastom broja regionalnih ekonomskih integracija. Usprkos značajnom broju regionalnih ekonomskih aranžmana u 19. stoljeću poput Zollvereina važno je napomenuti da najznačajniji trend prema takvom obliku ekonomske suradnje, izuzev današnje proliferacije regionalnih trgovinskih aranžmana, predstavlja razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata.

U tom razdoblju kojeg mnogi nazivaju drugi val regionalizma, zabilježen je nagli porast regionalnih i transregionalnih ekonomskih integracija poput Commonwealtha, a najveći broj osnovan je nakon što su posljedice Velike Depresije počele jenjavati.

Tako je 1934. Rimskim ugovorom na snagu stupio regionalni preferencijalni aranžman između Italije, Austrije i Mađarske. Belgija, Danska, Švedska, Norveška, Finska, Luksemburg i Nizozemska sklopile su niz međusobnih ekonomskih aranžmana. SAD je pokušao skinuti veo izolacionizma sklapanjem čitavog niza bilateralnih ekonomskih aranžmana sa latinoameričkim zemljama.

Treći i manje značajni val regionalizma karakterističan je za razdoblje od 1950-ih do 1970-ih. Četvrti i najznačajniji val ekonomskog regionalizma stupio je na scenu krajem 1980-ih zbog drastične promjene globalnog geopolitičkog i ekonomskog konteksta. Prema podacima WTO-a iz 2006. godine u svijetu je postojalo 216 regionalnih ekonomskih integracija od kojih se najveći dio odnosio na zone slobodne trgovine.

Ako uzmemo u obzir periode najintenzivnijeg pomaka prema ekonomskoj suradnji na regionalnom i transregionalnom planu, drugi i četvrti val regionalizma, lako je uočiti kako se pojava takvih aranžmana u najvećoj mjeri poklapa s razdobljima ekonomskih i financijskih kriza, odnosno oni služe kao obrambeni mehanizam država koje sudjeluju u integracijskom procesu. Stoga je izgledno očekivati povećanje broja integracijskih aranžmana kao i veći stupanj dubinske integracije u postojećim regionalnim ekonomskim integracijama.

Razlozi za pokretanje integracijskog projekta

Osim već spomenutog faktora koji se odnosi na smanjivanje stupnja neizvjesnosti od eksternih šokova, regionalne ekonomske integracije nastaju iz nekoliko političkih i ekonomskih razloga. Politički razlozi odnose se na jačanje regionalne sigurnosti, povećanje pregovaračke moći u pregovorima s ekonomskih i ne-ekonomskim subjektima, odašiljanje poruke potencijalnim investitorima o kredibilitetu vlade i njezine odluke za provođenjem reformskog procesa, zadovoljenje interesa domaćih političkih aktera kao i uvjerenje da je lakše postići liberalizaciju trgovine regionalnim pristupom u odnosu na multilateralne pregovore na globalnoj razini.

S druge strane, ekonomski razlozi odnose se na pristup većem tržištu, mogućnost privlačenja izravnih stranih investicija, dublja integracija na širem spektru javnih politika, zaštita nekonkurentnih industrija u okviru regionalne integracije koje ne bi izdržale pritisak globalne konkurencije. Zapravo, ekonomski i politički razlozi su iznimno isprepleteni i međusobno se pojačavaju. J. Viner smatrao je da carinske unije treba promatrati prije svega kao «neekonomske institucije».

Pojava dublje ekonomske integracije izvan EU

Prošle godine, čelnici južnoameričkih država potpisali su sporazum kojim se osniva Unija južnoameričkih država, odnosno UNASUR, kao i planove suradnje na područjima energetike, infrastrukture i financijskih projekata. Sporazum nije uključio brazilski prijedlog stvaranja regionalnog obrambenog vijeća, te povezivanje Mercosura i Andske zajednice zbog kolumbijskog protivljenja.

Doduše, samo je pitanje dana kada će se Kolumbija kao tradicionalni američki saveznik na kontinentu svrstati u tabor UNASUR-a pod pretpostavkom daljnje erozije američke ekonomske i političke moći. Integracijskog elana ne nedostaje ni u jugozapadnoj Aziji gdje su Ugovor o monetarnoj uniji dogovorili čelnici Saudijske Arabije, Katara, Bahraina, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Cilj sporazuma odnosi se na uspostavu središnje banke i jedinstvene valute u regiji kako bi se stabilizirala trgovina i spriječio pad nacionalnih valuta koje su vezane uz dolar. Izgledno je da bi stanovnici spomenutih zemalja mogli imati zajedničku valutu nakon 2010. godine.

U Aziji također dolazi do sve jačeg povezivanja između ASEAN-a i Kine kao globalnog ekonomskog diva. Početkom prosinca prošle godine Kina je najavila da yuan namjerava učiniti konvertibilnim u trgovini s partnerima iz ASEAN-a. Tim potezom smanjila bi se ovisnost regionalne trgovine o kretanju na inozemnim valutnim tržištima. Takav potez zasigurno će umanjiti važnost američkog dolara. Formiranje regionalnih ekonomskih blokova i jačanje suradnje njihovih članova na području monetarne politike hrabar je potez koji bi mogao spriječiti aprecijacijske pritiske na euro kao najizglednijeg kandidata za nasljednika dolara.

Što nas očekuje?

Najsloženiji primjeri regionalizma pojavili su se u regijama u kojima su državne strukture razmjerno jake i gdje je legitimnost granica i poretka neupitna. Teško je očekivati da će se koristi regionalizma ostvariti na afričkom kontinentu zbog inherentnih zapreka integracijskom procesu.

Koristi regionalnog pristupa navedene su već u taksonomiji političkih i ekonomskih razloga za integraciju. Nedostaci se sastoje u činjenici da su koristi od jačanja inter-regionalnih trgovine slabije vidljive od štetnih efekata što izaziva nezadovoljstvo oštećenih interesnih skupina.

Drugi nedostatak je problem u stvaranju identiteta sa širom regijom kao bitnim preduvjetom za političku integraciju. Regije su socijalne konstrukcije čiji članovi određuju njezine granice. Doista nije vjerojatno očekivati da će zaokret ka zajedničkom tržištu i monetarnim unijama kao primjerenim kooperacijskim mehanizmima za suočavanje s globalnim izazovima rezultirati političkim federacijama stvorenima prije jednog ili dva stoljeća.

Ipak, očito je da će aktualna financijska kriza potaknuti korake prema regionalnim ekonomskim aranžmanima u smislu njihove kvalitete i kvantitete. Stvaranje dublje integracije na ekonomskom planu omogućit će pojavu multipolarnog međunarodnog poretka koji bi trebao biti stabilniji od sustava u kojemu hegemon jamči globalnu sigurnost i posjeduje monopol na tiskanje valute koja predstavlja bitan preduvjet za održanje međunarodne likvidnosti.