U usporedbi s tradicionalnim burzama vrijednosnih papira ili robe burza emisija stakleničkih plinova ogledni je primjer stroge regulacije i nevjerojatno složenih propisa. Svrha svake burze jest da se na njoj sudare ponuda i potražnja te formiraju cijenu nekog dobra, međutim na burzi štetnih plinova ni to nije slučaj.

Cijenu robe kojom se trguje na European Energy Exchangeu (EEX) određuje Europska unija, a umjesto zarade njezin je cilj smanjiti onečišćenje zraka u EU-u za 21 posto do 2020. Burzovni su obveznici i Hrvatska te domaći operatori postrojenja, koji su se vrlo dobro snašli u dosadašnjem tijeku trgovanja.

Kako trgovati?

Što zapravo znači trgovanje emisijama stakleničkih plinova i zašto bi netko uopće trgovao? Naprimjer, dva različita poduzeća moraju smanjiti emisije, svako za deset posto. Za prvo poduzeće to nije prevelik problem jer je ekonomski i tehnički dobro potkovano. Uz manje izdatke emisiju može vrlo brzo smanjiti i za dvadeset posto. Međutim, direktoru drugog poduzeća 10-postotno smanjenje emisije zadaje veliku glavobolju jer nema novac koji bi mogao uložiti u taj pothvat, stoga prvo poduzeće, koje je već smanjilo emisiju za 20 posto, prodaje svoj 10-postotni višak emisijskog prava drugomu.

Ina, primjerice, na EEX-u ima četiri računa za svoja postrojenja. Prve besplatne jedinice dodijeljene su joj su u ožujku, a kupnjom dodatnih pokrila je verificirani iznos i tako izvršila svoje obveze. Ista priča ponavlja se u slučaju kutinske Petrokemije, koja je preko brokerskih kuća na sekundarnom tržištu dokupila dio jedinica koji joj je nedostajao i tako pokrila svoje obveze. Svoje obveze uspješno je zatvorio i HEP pod upravom Tomislava Šerića, ali i ostalih sedamdesetak operatora. Najveću emisiju ugljikova dioksida (CO2) u Hrvatskoj ima Cemex kojim upravlja Trpimir Renić, a slijede Ina, Petrokemija, Našicecement i HEP.

Operatori postrojenja i zrakoplova iz Hrvatske još ne sudjeluju na primarnim dražbama jer dražbovatelj, tj. Ministarstvo financija, nije primljen u članstvo EEX-a. Emisijske jedinice iz Hrvatske iz 2013. i dijela 2014. u dražbovni kalendar trebale bi biti uvrštene do kraja godine, a prve transakcije očekuju se u 2015. Hrvatski operatori postrojenja do 1. ožujka morali su sastaviti izvješća o emisijama stakleničkih plinova i dati ih na verifikaciju Agenciji za zaštitu okoliša. Tako su utvrđene stvarne emisije za prethodnu godinu. Nakon toga, ako su stvarne emisije veće od besplatno dodijeljene kvote i kupljenih emisijskih jedinica na dražbi, razlika se mora kupiti na sekundarnom tržištu. Ako su stvarne emisije manje, višak se može prodati na sekundarnom tržištu, ali može se i ostaviti i upotrebljavati u idućim godinama.

Primarno i sekundarno tržište

Primarno trgovanje emisijskim jedinicama stakleničkih plinova održava se nekoliko puta na tjedan. Prihodi s primarnog tržišta emisijskih jedinica pripadaju državama članicama u skladu s određenim kvotama. Osim primarnog tržišta postoji i sekundarno tržište emisijskih jedinica na kojem svi tržišni sudionici slobodno trguju emisijskim jedinicama prethodno kupljenima na primarnom tržištu (dražba) ili dodijeljenima besplatno, objašnjavaju u Institutu ′Hrvoje Požar′, koji vodi Goran Granić.

Novac prikupljen od prodaje emisijskih jedinica na primarnoj dražbi, koje se odnose na hrvatska iz Hrvatske, uplaćuju se na poseban račun Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. U skladu sa Zakonom o zaštiti zraka navodi se da će se 95 posto raspoloživog novca (s iznimkom za 2014. i 2015., kad se odvaja 85 posto novca) koristiti za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama. Preostala sredstva uplaćuju se u državni proračun za pokrivanje troškova administracije sustava trgovanja emisijskim jedinicama, za upravne poslove, poslove funkcioniranja Registra emisijskih jedinica stakleničkih plinova, dražbovatelja, Nacionalnog sustava za praćenje emisija stakleničkih plinova i drugih poslova vezanih za klimatske promjene.