Nema pouzdanih podataka koliko su kapitala hrvatska poduzeća do sada uložila u Srbiji. Narodna banka Srbije (NBS), kao najmeritornija institucija, nije previše ažurna. Njezini podaci odnose se na razdoblje do kraja 2006. godine, s tim da se uzima u obzir zemlja iz koje su novci došli iako bi logičnije bilo da se to evidentira prema sjedištu tvrtke. Stoga se ne može s velikom sigurnošću tvrditi da su hrvatska poduzeća do konca 2006. uložila samo 117 milijuna dolara i da su se po obujmu investiranog kapitala smjestila na 11. mjesto najvećih ulagača. Vjerojatno je bliža istini procjena ekonomista Branka Dragaša, koji tvrdi da su slovenske i hrvatske tvrtke do sada investirale čak 1,2 milijarde eura. Njegovo je mišljenje da su Slovenci uložili 60 posto te sume, dok preostalih 40 posto otpada na hrvatska poduzeća. Zato bi se, kao prilično izvjesne, mogle uzeti procjene Hrvatske gospodarske komore (HGK) da su hrvatska poduzeća do sada u Srbiji uložila oko 390 milijuna eura. Sam predsjednik HGK Nadan Vidošević koristi tu brojku i na temelju nje dolazi do zaključka da je u Srbiju otišlo 17,4 posto ukupnih hrvatskih inozemnih investicija. Ako se pogleda struktura hrvatskih ulaganja u gospodarstvo istočnog susjeda, onda se lako može primijetiti da je najveći dio novca otišao u prehrambenu industriju, industriju građevinskog materijala i trgovinu. Riječ o sektorima koji imaju uglavnom dobru tržišnu konjunkturu, tako da se može zaključiti da su hrvatski investitori dobro procijenili srpsko tržište.
Bolji poslodavci
Najveće poslove napravio je jedan od vodećih hrvatskih koncerna - Agrokor. Njegovo pozicioniranje u Srbiji jedno vrijeme stajalo je u sjeni mogućeg strateškog partnerstva sa srpskim pandanom - Delta holdingom. Iako mogućnost takvog strateškog povezivanje nije demantirala nijedna od ove dve tvrtke, očigledno je došlo do revidiranja planova i pomicanja ovog velikog posla za neko drugo vrijeme. Agrokor je u međuvremenu stekao veoma dobre pozicije u industriji zamrznute hrane, u proizvodnji ulja, u mlinsko-pekarskoj industriji i u trgovini. Najprije je preuzet vodeći srpski brend zamrznute hrane - Frikom, u kome Agrokor ima 95,82 posto kapitala. Poduzeće, koje baš i nije pucalo od zravlja, hrvatski koncern je stabilizirao, tehnološki osuvremenio, a tržišni asortiman dopunio ponudom smrznute ribe i morskih plodova. Neto dobitak Frikoma u 2007. godini (857 milijuna dinara) devet puta je veći nego u 2006. godini (91,9 milijuna dinara. Druga velika akvizicija je preuzimanje tvornice jestivog ulja i margarina Dijamant u Zrenjaninu. U strukturi kapitala jedne od dvije najvažnije uljare u Srbiji Agrokor je na četvrtom mjestu sa 12,82 posto udjela. Najveći vlasnici su investicijski fondovi: South East Ei Fund (32,52 posto), DSOB (30,04 odsto), ZB Invest (12,82 posto), Privredna banka Zagreb sa 2,20 posto i Societe Generale - Splitska banka s udjelom od 1,83 posto. Očigledno Agrokor s njima dijeli sličnu poslovnu strategiju, jer je upravljačka funkcija u Dijamantu prepuštena njegovu menadžeru Željku Brozoviću. Dionice Dijamanta, koje su 15. rujna 2005. godine vrijedile 7511 dinara, posljednjeg dana travnja ove godine, uprkos krizi burze u Srbiji, bile su na razini od 42.997 dinara. Zrenjaninska tvornica jedno je od malog broja poduzeća u Srbiji koje ima ustanovljen kolektivni radni ugovor sa zaposlenima. Njegovom potpisivanju prisustvovao je i predsjednik koncerna Agrokor Ivica Todorić. Tako je višak socijalnog razumijevanja postao prepoznatljiva nit nastupa hrvatskih tvrtki u Srbiji pa je komentator novosadskog Dnevnika svojedobno napisao da bi najbolje bilo kad bi hrvatske tvrtke bile poslodavci u Srbiji, a srpske u Hrvatskoj. Pretprošle godine Agrokor je od ovdašnjeg tajkuna Petra Matijevića otkupio većinski dionički paket Kikindskog mlina. Poduzeće koje se bavi mlinarstvom, pekarstvom i proizovdnjom tjestenina jedno je od najstarijih u Vojvodini, a njegovo brašno glasovito je po kvaliteti. Agrokor nije izravni vlasnik Kikindskog mlina, već ovim poduzećem upravlja putem svojih tvrtki Dijamanta (54,72 posto vlasništva) i Frikoma (24,90 posto). Koliko je kupnja Kikindskog mlina bila dobra odluka pokazuje prošlogodišnja čista dobit (44,4 milijuna dinara), što je gotovo 25 puta više nego u 2006. godini. Poslednji veći poslovni potezi Agrokora načinjeni su u trgovini.
Najprije je kupljeno prilično nepoznato beogradsko poduzeće Idea i od njega napravljen tržišni brend koji se, u sjeni zavađenih divova Delte i Mercatora, ubrzano razvija. Glavni aduti novog trgovinskog lanca su dobra organizacija i veoma primamljive cijene. Drugi po značenju hrvatski investitor u Srbiji je našička Nexe grupa. Ova tvrtka je u svoj sustav integrirala tri pažljivo odabrana poduzeća. Najveće među njima je Industrija građevinske keramike Polet u Novom Bečeju. Do prije nekoliko godina to je bila tvornica koja se gušila u sjeni velikih proizvođača - "Toze Markovića" iz Kikinde i Potisja iz Kanjiže. Proizvodne serije bile su znatno manje, a kvaliteta lošija od one koju su nudili najvažniji konkurenti. Dolaskom Nexe grupe Polet je poslovno preporođen. Nakon gubitka od 238 milijuna dinara u 2005, uslijedio je dobitak od 514 milijuna dinara u 2006. godini. Prošle godine neto dobit je pala na 96 milijuna dinara, ali treba imati u vidu da je to bila godina velikih ulaganja u poboljšanje tehnologije. Nexe grupa je sa 74,36 postokapitala većinski vlasnik i najvećeg kamenoloma na Balkanu - poduzeća Jelen Do pokraj Užičke Požege. Koliko je poboljšano poslovanje ovog proizvođača kamenih agregata za gradnju cesti, govori podatak da je neto dobit kamenoloma sa 12 milijuna dinara u 2006. godini podignuta na 113 milijuna dinara u prošloj godini. Jelen Do u ovoj godini planira izgradnju vapnene peći, deponija za skladištenje vapnenca, postrojenja za mljevenje i sijanje vapna, kao i silosa za skladištenje gotovih proizvoda. Ukupni proračun za planirane investicije više je od sedam milijuna eura, čime bi, kako je planirano, Jelen Do postao lider u proizvodnji vapna u ovom dijelu Europe kako po kapacitetu, tako i po tehnologiji. Najmanja članica Nexe grupe u Srbiji tvornica je opeka Stražilovo u Srijemskim Karlovcima. I ovo poduzeće je dolaskog Našičana dobilo potpuno novo poslovno lice. Podignuta je tehnologija, racionalizirani su troškovi i otvorena nova tržišta za njezine proizvode - opeku i građevinske blokove. Vlasnik glasovite somborske mljekare - Somboled najprije je postala tvrtka Lura. Prekomponiranjem vlasništva ova mljekara postala je dio poslovnog sustava Dukat. Iako je, u međuvremenu, dio koji se bavi izradom sladoleda prodan njemačkom poduzeću Rick Ice, ovaj proizvođač mlijeka i mliječnih prerađevina sasvim dobro kotira na neugodnom tržištu Srbije, gdje investicijski fond Salford ima gotovo monopolsku poziciju.


Loše akvizicije
Ne mogu sve akvizicije, barem u ovom trenutku, dobiti dobru ocjenu. Sebastijan Limarija iz Bestovja pokraj Svete Nedelje preuzeo je poznatu srodnu tvrtku Jedinstvo iz Bačke Palanke. Doduše, nekada najprofitabilnije poduzeće u Bačkoj Palanci zatečeno je u iznimno teškom stanju. Iako je ukupan prihod poduzeća gotovo udvostručen, Sebastijan Jedinstvo i dalje pravi gubitke. Prošle godine oni su iznosili 23,7 milijuna dinara, što je manje od 36,3 milijuna, koliki je bio manjak u 2005. godini, ali se od investitora ipak očekivalo više. Slična je situacija i u bačkopalanačkoj trgovinskoj kući Podunavlje. Nju su u prvom koraku 2004. kupila dvojica direktora, da bi prošle godine ova tvrtka došla u posjed hrvatskog poduzeća Stanik. Pred investitorom je veliki zadatak sređivanja poslovanja, podizanja kvalitete i rješavanja nagomilanih socijalnih problema. Srećom, nijedna hrvatska investicija u Srbiji, barem do sada, nije praćena socijalnim potresima i radničkim buntom. Malo je investitora koji su pokazali toliko socijalnog sluha kao što je to bio slučaj s hrvatskim tvrtkama.