Kao i u mnogočemu drugome, hrvatske su vlasti i u ekonomskim odnosima sa svijetom slijedile preporuke sa zapada pa je u vrijeme pretpristupnih pregovora s EU vlast okrenula leđa ponudama koje su stizale iz Kine, Turske, arapskih zemalja pa i Rusije. Nudile su se investicije u pomorske i zračne luke, željeznice, plinovode, ali Hrvatska je kod tih pitanja uvijek bila veći papa od pape. Njemačka se uz gospodarsku suradnju s Rusijom mogla izdići u prvu industrijsku silu EU, a SAD u financijskim transakcijama s Kinom sačuvati dolar kao vodeću svjetsku valutu, no Hrvatska se nije odvažila ni na jedan ozbiljniji posao. Javne packe američkog veleposlanika zbog odlaska u Moskvu nastavak su dosadašnje američke politike, s tim što je Hrvatska ovaj put u blagoj prednosti jer ne strepi da će to odgoditi ulazak u EU ili NATO, pa ih je ministar Vrdoljak ignorirao, a Mesić i kritizirao.

Ukrajina nije postala poligon za sukob dviju velikih sila krivnjom Hrvatske, a nekoliko dobrih ugovora koje su poduzetnici potpisali u Moskvi pokazuje da je razloga za put bilo. Ako se tvrtkama tamo isplati raditi usprkos tome što je vrijednost rublja prepolovljena, a visoka inflacija ruši zarađeno, onda se i Vlada mora znati usprotiviti SAD-u. Rusija je zbog postupaka u Ukrajini pretrpjela golemu štetu koja se mjeri stotinama milijardi eura, gubici EU također su u desecima milijardi eura, dok je gubitak SAD-a marginalan. Ako tamošnja vojna industrija krene naoružavati Ukrajinu, vrlo lako bi se mogao pretvoriti u velike dobitke. Za Europu je dobro što je Njemačka ojačala da se Angela Merkel odvažila stati između Putina i Obame te pozvati na razum.

U prilog održavanju skupa u Moskvi ide i to što je sam EU jesenas mijenjao odluke o sankcijama kojima je zapravo dao legitimitet reizvozu preko trećih zemalja pa se, primjerice, izvoz ribe iz Bjelorusije u Rusiju udvostručio. Europa je omogućila ruskim tvrtkama da ulažu u tvrtke kćeri u EU pa nema razloga da Hrvatska ne štiti interese svojih poduzeća.