Iako se ideja da se vlasnici natjeraju da plate spašavanje banaka umjesto poreznih obveznika činila odličnom, to na Cipru nije polučilo rezultate.

U posljednjih nekoliko godina ništa nije više razbjesnilo europske porezne obveznike nego spašavanje banaka. Ukupna cijena spašavanja europskih kreditora od 2008. do 2012. iznosila je kolosalnih 592 milijarde eura koje su građani unije dali posrnulim bankama. Stoga su inicijative i planovi da takva vrsta spašavanja umjesto prvog izbora postane zadnji, diljem Europe dočekana je s velikim odobravanjem. Tako će od 2016. godine gubitke posrnulih banaka vraćati njihovi vlasnici i vjerovnici.

A kao pokusni kunić za ovu ideju poslužio je prije godinu dana ciparski bankarski sustav. No, rezultati nisu ohrabrujući, piše The Economist. Naime, ciparsko gospodarstvo na dobrom je putu da ove godine zabilježi pad od pet posto, što je slično kao i prošle godine, dok je istodobno nezaposlenost porasla na 17 posto. Iskustvo stečeno na Cipru trebalo bi poslužiti kao upozorenje europskim liderima da suviše nasilno mijenjanje načina spašavanja i preradikalne promjene u Europi, a i šire, služe kao podsjetnik zašto su se banke do tada spašavale, piše The Economist. Kada je najavljeno radikalno zaokretanje načina spašavanja banaka na Cipru, na svjetskim tržištim nastala je panika jer su investitori bili iznenađen odlukom europskih lidera i počeli masovno povlačiti novac.

Stoga tri su lekcije naučene na ciparskom primjeru, piše The Economist. Prva, važnost postojanja loše banke koja ima potporu države. Druga, iako su neosigurani depoziti donekle spasili situaciju i porezne obveznike, činjenica jest da postoji velika opasnost da veliki investitori ubuduće budu povlačili novac iz banaka na prve znakove potencijalne opasnosti. Stoga u takvim slučajevima treba dugoročne ulagače izuzeti od spašavanja. I treće, strogo određena pravila i načini spašavanja kad tad će se nekome obiti o glavu.