Ciparski sindrom za Hrvatsku nije relevantan i ne moramo ga se bojati, no to naravno ne znači da nemamo vlastitih gospodarskih problema i da se ne moramo reformirati, ističe glavni ekonomist Privredne banke Zagreb Marko Škreb u najnovijim PBZ tjednim analizama.

Pritom napominje kako su u Hrvatskoj banke znatno manje u odnosu na BDP od ciparskih, nismo off-shore financijski centar (iako je bio nemali broj takvih prijedloga u ova dva desetljeća naše samostalnosti), domaće banke su visoko kapitalizirane (prema podacima MMF-a, sa stopom većom od 20 posto, zemlja smo s najvišom stopom adekvatnosti kapitala od svih koje MMF prati).

Drugim riječima po puno smo odlika bitno različiti od Cipra. To naravno ne znači da nemamo vlastitih gospodarskih problema i da se ne moramo reformirati, no ciparskog se sindroma ipak ne moramo bojati, naglašava Škreb.

U PBZ analizama donosi opširni prikaz o ciparskom sindromu i njegovim posljedicama počinjući s pitanjem kako to da gospodarstvo koje doprinosi s tek oko 0,2 posto BDP-u eurozone može izazvati takvu pažnju medija kroz dugo razdoblje?

Navodi kako je ciparski BDP u 2012. godini iznosio oko 18 milijardi eura (tek 40 posto hrvatskog), ali je bankovni sustav bio sedam puta veći od njihova BDP-a (aktiva naših banaka je oko 20 posto veća od BDP-a). Krajem siječnja 2013. ciparska bankovna aktiva je iznosila 126,4 milijardi eura.

Ciparsko gospodarstvo ima ogroman bankovni sustav prema gospodarstvu (slično kao Irska, Malta ili Island) koji funkcionira kao off-shore financijski centar s 10 posto jednostopnim porezom i vrlo blagim kontrolama porijekla novca, pa se stoga i pojam pranja novca često vezao uz tu zemlju.

Kamatne su stope na depozite u ciparskim bankama bile redovito više od prosjeka eurozone. Procjenjuje se da velik dio depozita čine depoziti nerezidenata (samo ruski depoziti se procjenjuju na čak oko 30 milijardi eura).

Cijeli je Cipar (barem grčki dio), a ne samo banke, izvrsno živio od financijskih i usluga vezanih uz depozite nerezidenata. Posebno su profitirale grane kao što su turizam, trgovina, brodarstvo, vrlo razvijene pravne usluge itd.

Dvije najveće banke na Cipru, Bank of Cyprus i Laiki bank, su suština problema. U te se dvije banke zajedno nalazi preko dvije trećine svih depozita na Cipru. Uslijed negativnih šokova (pored otpisa većeg dijela grčkih državnih obveznica, došlo je do pada cijena nekretnina na Cipru i općenito rasta loših plasmana tih banaka i na Cipru i Grčkoj - procjenjuje se da se izloženost ciparskih banaka grčkom privatnom sektoru kreće oko 22 mlrd eura) te su banke postale de facto nesolventne.

Za probleme u ciparskim bankama se znade već neko vrijeme. Inicijalno se moglo pretpostaviti da će problema biti od kraja 2009. i početka grčke 'priče', a dio je gubitaka u bankama svima postao transparentan u veljači 2012. kada su grčki vjerovnici trebali otpisati preko pola vrijednosti obveznica (a ciparske su ih banke puno imale).

Škreb napominje kako su Ciprani odugovlačili s rješenjem, navodeći kronologiju traženja rješenja uključivanjem tzv. Trojke (Europska komisija, Europska središnja banka i MMF).

Ocjenjuje kako Cipar ne čekaju dobri dani kroz dulje vrijeme. Napominjući kako je Cipar velikim dijelom živio od priljeva inozemnog kapitala u brojnim segmentima gospodarstva, navodi kako je za očekivati da je takav model rasta završen pa Cipar čeka traženje novih izvora rasta.

No, upozorava Škreb, model rješavanja ciparske krize i problema u ciparskim bankama mogao bi imati dugoročne posljedice i po bankovne sustave zemalja periferije, a možda i na cijelu eurozonu. Ciparsko rješenje, smatra, otvara i pitanje budućnosti bankovne unije, odnosno njenog institucionalnog okvira.

Rješavanje ciparskog problema, po njegovoj je ocjeni, pokazalo veliku dozu nekompetencije i/ili moralnog hazarda od strane ciparskih vlasti te nedovoljne promišljenosti, odnosno nepotrebnog odgađanja problema od strane Trojke.

Nakon svega, ostaje činjenica da je spašavanje Cipra (ali i cjelokupni način rješavanja krize eurozone) trajalo i traje predugo pa ostaje dojam nedovoljne promišljenosti i potcjenjivanja problema te se stvorila nepovoljna politička situacija odnosa unutar EU i pitanje jednakosti pojedinih zemalja.