Ovo posljednje najlakše je argumentirati time što se vezano uz ovrhu pojavio nevjerojatan broj što kompletnih zakonskih tekstova što njihovih izmjena i dopuna odnosno novela. Da je Ovršni zakon od početnog teksta sada davne 1996. bio dobar, sigurno ga ne bi trebalo mijenjati. Treba se samo nadati da će Ovršni zakon koji je sada na snazi dugo trajati i da se povijest čestih promjena, koje izazivaju pravnu nesigurnost, više neće ponoviti. Inače, da se ne bi pogrešno shvatilo kako je ovrha najkritičniji dio hrvatskoga postupovnog prava, treba upozoriti na skandalozan podatak da Republika Hrvatska (kao i bivša država koja je u tu svrhu na raspolaganju imala čak 46 godina) još nije donijela zakon o izvanparničnom postupku i zato se primjenjuju pravna pravila Zakona o izvanparničnom postupku iz 1934.!
Upravo zbog opsežnosti Ovršnog zakona stalno se nailazi na nove dvojbe. Ovaj put upozoravamo na iznimku od uobičajene situacije u kojoj neka sudska presuda podliježe ovrsi, znači prisilnoj provedbi.

Trošak na vjerovnika Opće je pravilo da sudske odluke koje glase na ispunjenje novčane činidbe (znači plaćanje) postaju ovršne nakon što ne samo postanu pravomoćne nego i nakon što protekne tzv. paricijski rok. Pravomoćnost nastupa nakon što stranke propuste uložiti žalbu protiv prvostupanjske odluke. To je moguće iz nekoliko razloga - ako su stranke presudom zadovoljne ili zato što ne vjeruju u uspjeh žalbe pa ne žele povećavati troškove, ili su jednostavno nemarne i propuste rok za žalbu ili su nestručne pa ne sagledaju mogućnost žalbe... Dakle, nakon što protekne žalbeni rok koji uobičajeno iznosi 15 dana, a samo iznimno je kraći (primjerice osam dana u radnim sporovima te onima male vrijednosti) presuda postaje pravomoćna. Treba upozoriti da potvrdu o pravomoćnosti nikada nije moguće dobiti već dan nakon isteka žalbenog roka, i to zato što sud jednostavno mora pričekati nekoliko dana kako bi se vidjelo je li netko podnio žalbu preporučenom pošiljkom npr. posljednjeg dana navečer. Paricijski rok je rok za dobrovoljno ispunjenje obveze i za one novčane iznosi 15 dana (teče od dana dostave ovršeniku) ako zakonom u nekom slučaju nije određen drugi rok. Navedeno znači da ako se pokrene ovrha prije nastupa navedenih okolnosti vjerovnik riskira da dužnik dobrovoljno ispuni obvezu i tada trošak ovrhe pada na vjerovnika.

‘Nepravomoćne' zamke Ipak, postoji iznimka kod koje nije potrebno čekati nastup pravomoćnosti. Prema čl. 26. Ovršnog zakona prvostupanjska sudska odluka kojom se fizičkoj osobi koja ne obavlja registriranu djelatnost nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 1000 kuna, odnosno kojom se fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost u pravnoj stvari u vezi s tom djelatnošću ili pravnoj osobi nalaže isplata tražbine čija glavnica ne prelazi 5000 kuna, postaje ovršna u roku od osam dana otkad je dostavljena osobi kojoj je naložena isplata, a žalba protiv takve odluke ne odgađa ovrhu.

Takvih presuda u praksi ima dosta, npr. parnice radi naplate troškova parkiranja, velik dio računa iz osnova uporabe usluga teleoperatera itd. Točno je da je primamljivo ne čekati na odluku žalbenog suda, nego požuriti se s ovrhom. Međutim, oni koji žele kvalitetno odlučiti moraju voditi računa i o lošim posljedicama koje su moguće. Naime, ako se pokrene i provede ovrha na temelju takve nepravomoćne presude (naglašavamo da je ipak nužno pričekati da prođe paricijski rok), druga strana (pa makar i samo radi šikaniranja) može na temelju čl. 62. Ovršnog zakona tražiti protuovrhu jer je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, što znači ne samo novac koji je zaplijenjen na ime duga nego i zatezne kamate od tada do povrata te sve troškove ovrhe i protuovrhe.
Naravno, ako se ponovno donese ovršna isprava, jer je prijašnja mogla biti ukinuta iz nekog formalnog razloga koji je lako ispraviti, ali i zato što obveze nije ni bilo i prvostupanjska je presuda bila pogreška, vjerovnik ima pravo ponovo pokrenuti ovrhu. S obzirom na to da kod tih manjih iznosa nije prevelika opasnost da onaj tko je kao dužnik imao imovinu nakon prvostupanjske odluke tu imovinu dostatnu za namiru tog dugovanja nema, čini se da treba doista dobro promisliti prije nego što se krene u ovu vrstu ovrhe na temelju prvostupanjske odluke suda.