Hrvatska ubire više poreza nego što joj porezni kapacitet dopušta zbog čega više nema prostora za daljnji rast poreznih stopa i uvođenje novih poreza, a umjesto toga fiskalna bi se konsolidacija trebala usmjeriti na veću djelotvornost postojećih poreza te, još više, na smanjenje javnih rashoda, ocjenjuje Marina Kesner-Škreb iz Instituta za javne financija (IJF).

U danas objavljenom osvrtu IJF-a "Je li Hrvatska dosegnula porezni maksimum?" Kesner-Škreb navodi kako je pogrešno porezno opterećenje u Hrvatskoj uspoređivati u odnosu na zemlje poreznog okruženja, odnosno s ostalih 27 članica Europske unije, pa čak i samo sa zemljama sličnog BDP-a per capita. Za relevantniju procjenu poreznog kapaciteta zemlje, navodi, potrebno je u obzir uzeti i dodatne varijable, poput specifičnih makroekonomskih, demografskih i institucionalnih osobina svake zemlje, jer se u suprotnom mogu izvlačiti pogrešni zaključci.

Naime, po kriteriju udjela svih poreza u BDP-u, Hrvatska je s udjelom od 32,9 posto BDP-a u 2011. u usporedbi sa svim ostalim članicama EU, za koje prosjek iznosi 36,4 posto BDP-a, među zemljama ispodprosječnog oporezivanja.

No, već u usporedbi sa zemljama sličnog BDP-a per capita, poput Poljske, Latvije, Litve, Estonije, Slovečke ili Češke, Hrvatska ima viši porezni teret od njih, pa bi se moglo zaključiti kako nije dobro dalje povećavati poreze, jer te nama slične i konkurentne zemlje imaju porezno opterećenje čak i do šest strukturnih poena niže od hrvatskog, ističe Kesner-Škreb.

Pritom upozorava i kako čak niti ova usporedba nije relevantna, jer većina zemalja EU27 u porezne podatke uključuje i naplaćene i nenaplaćene poreze, dok se u Hrvatskoj bilježe naplaćeni porezi. Kada bi se podacima za Hrvatsku dodalo i oko 22 milijarde kuna nenaplaćenih poreza, što bi bio usporediviji podatak s onima za EU27, Hrvatska bi se vjerovatno našla u skupini zemalja s visokim poreznih teretom.

Stoga se Kesner-Škreb poziva na istraživanje Svjetske banke iz 2012. godine, koje pokušava zaobići manjak udjela poreza u BDP-u, kao mjere poreznog tereta, te uljučuje specifične makroekonomske, demografske i institucionalne osobine svake zemlje da bi odredilo porezni kapacitet pojedine zemlje.

Prema tom istraživanju, Hrvatska spada među zemlje koje bilježe udio stvarno ubranih poreza u BDP-u veći od procijenjenog poreznog kapaciteta u kojima nema prostora za daljnje povećanje poreza. Iako ima indeks poreznog napora niži od prosjeka za skupine zemalja u razvoju, hrvatski je indeks na razini razvijenih zemalja, što znači da je i pritisak na porezne obveznike u Hrvatskoj na razini razvijenih zemalja, poput Australije, Grčke ili Norveške. Od novijih članica EU slično opterećenje ima samo Poljska.

U takvim zemljama, pokazuje istraživanje Svjetske banke, daljnje povećanje poreza može voditi do neželjenih ekonomskih poremećaja i daljnjeg narušavanja konkurentnosti zemlje i takve zemlje trebaju prvenstveno povećati učinkovitost ubiranja poreza, poboljšati pouzetničku klimu uz osiguravanje stabilnosti poreznog sustava, poboljšati upravljanje javnim službama, smanjivati korupciju i sl.

Sve to, zaključuje Kesner-Škreb, ukazuje da Hrvatska ubire više poreza nego što joj porezni kapacitet dopušta, pa stoga više nema prostora za daljnji rast poreznih stopa i uvođenje novih poreza. Umjesto toga fiskalna se konsolidacija treba usmjeriti na veću djelotvornost postojećih poreza, a još više na smanjivanje javnih rashoda.