Macron zastupa postupnu deregulaciju francuskog gospodarstva, što ne bi izazvalo velike potrese na tržištu. Le Pen promiče protekcionizam i tvrdoglavo brani skupu socijalnu državu, za čije bi potrebe zapravo tiskala novac. On želi jaču eurozonu u partnerstvu s Nijemcima. Ona najavljuje Frexit, o čijim posljedicama francuski birači zapravo nisu do kraja informirani.

Emmanuel Macron nastavlja putem koji je Francuska trasirala nakon Maastrichta. Ekonomski naginje desnom centru, uz malo liberalniju i pojednostavljeniju politiku od one koju je u pet godina promašenog mandata pokušao provoditi Hollande. Macron najavljuje veliko rezanje korporativnog poreza i više manevarskog prostora za tvrtke pri pregovaranju o 35-satnom radnom tjednu. Ali i smanjivanje nezaposlenosti sa sadašnjih 9,7 na 7 posto. Macron nije uspio doprijeti do gubitnika globalizacije, onih koji su nekada u tvornicama zarađivali za koricu kruha, a čija su postrojenja u konačnici ugašena tj. premještena u istočnu Europu, sjevernu Afriku, jugoistočnu Aziju. Tu je ipak u gostima, na terenu Marine Le Pen.

Le Pen se zdušno zauzima za Frexit, mogući izlazak Francuske iz eurozone. Za razliku od Macrona, koji želi s Nijemcima ojačati zajedničku monetarnu uniju, Le Pen i tu već godinama igra kontru, podebljanu rečenicom - Ne želim biti vicekancelarka Angele Merkel. Putem svojim biračima zaboravi, međutim, objasniti poneku sitnicu o Frexitu. Agnes Benassi-Quere iz Vijeća za ekonomsku analizu ih objašnjava: Četvrtina potrošnje otpada na uvozne proizvode. To će mehanički povećati cijenu potrošnje za pet posto. To odgovara vrijednosti od 900 eura na godinu po osobi. Pomnoži li se to s četiri, riječ je o 3600 eura godišnje.

Snaga Francuske njezini su ljudi, neumorno naglašava Le Pen. I ustraje u stavu kako ovakva Europa ne može nastaviti dalje jer nacije odbijaju umrijeti. Ako nema europske nacije, nema ni političke Europe, a onda treba preispitati njezine temelje, poput zajedničke valute, to je njezina taktička postavka. Ne mogu energije Grčke i Nizozemske, poručuje Le Pen, biti dio istoga slapa. Moguće ukidanje eura iza ugla čeka inflacija, a onda slijede i visoke kamatne stope, odustajanje od proračunske discipline te smanjena domaća potražnja, kako bi se smanjio trgovinski deficit.

Bez obzira na život u sjeni još jednog terorističkog napada, za obične Parižane sigurnost ipak nije prioritet broj jedan na njihovoj listi želja. U nestalnoj ekonomiji današnjice to je i dalje borba za radno mjesto, borba protiv nezaposlenosti. Kao i gubitak povjerenja u političke elite, one iste koje su im trebale pružiti bolji život, maknuti ih s vjetrometine. To nisu učinile, pa su kažnjene. Šansu sada ima novo lice, koje tek treba dokazati da zna što radi.