Kada je Mario Draghi 22. siječnja objavio odluku Europske središnje banke (ECB) da će kupovati državne obveznice članica eurozone, priznao je da je to njegov posljednji adut u pokušajima da spriječi deflaciju i potakne gospodarski rast. Na pitanje novinara što će se dogoditi ako ne uspije taj plan, koji predviđa kupnju imovine u mjesečnom iznosu od 60 milijarda eura kroz 19 mjeseci, Draghi je odgovorio: "Imamo plan A. Točka."

Mnogi ekonomisti i središnji bankari već više od godinu dana traže dramatične mjere kako bi se zaustavio pad inflacije i oživjelo stagnirajuće gospodarstvo. Smatraju da jedino tiskanje svježeg novca može konačno potaknuti rast gospodarstva eurozone, s obzirom da dosadašnji pokušaji, od smanjenja kamata ECB-a na rekordno nisku razinu, preko jeftinih dugoročnih kredita, do kupovine imovine, nisu dali željene rezultate.

No zbog žestokog otpora njemačkih političara i moćne Bundesbanke, Draghi nije mogao učiniti ništa dok nije polako i mukotrpno osigurao premoćnu potporu Upravnog vijeća ECB-a za tu monetarnu mjeru.

Kako Reuters doznaje od nekoliko dužnosnika koji su sudjelovali u donošenju te odluke, a koji su željeli ostati neimenovani, Draghi je odluku o tiskanju novca, odnosno kvantitativnom ublažavanju monetarne politike (engl. quantitative easing, QE), osigurao u nekoliko koraka.

Prvo je tražio potporu za načelo da je kupnja državnih obveznica članica eurozone na sekundarnom tržištu u skladu s njihovim udjelima u kapitalu ECB-a legitiman instrument monetarne politike.

Time je osigurao osnovnu pretpostavku za donošenje odluke i neutralizirao službeno njemačko protivljenje.

"Po meni, najvažnije je bilo to što smo se svi složili da je to legalno, uključujući Nijemce", rekao je jedan sudionik sastanka.

Osiguravši jednoglasnu potporu za to načelo, rasprava se tada mogla nastaviti o tajmingu i modalitetima kupnje obveznica, odnosno podjeli rizika.

Draghi je tada, što je bilo ključno, ponudio kompromis, koji bi po nekim središnjim bankarima i analitičarima mogao oslabiti ne samo učinke QE-a nego i kredibilitet same banke.

Raspodjela rizika primjenjivat će se na 20 posto kupnje vrijednosnih papira, a za 80 posto rizik će snositi nacionalne središnje banke. To je zapravo decentralizirani programa otkupa koji provode nacionalne središnje banke, a ECB samo koordinira.

ECB će u ukupnim kupnjama sudjelovati s 8 posto kvote, a raspodjela rizika primjenjivat će se i na 12 posto kvote koja se odnosi na obveznice zajedničkih europskih fondova i institucija (poput EBRD-a, EIB-a, ESM-a i sl.) i koje će kupovati nacionalne središnje banke.

"Draghi je ustvrdio da, iako mnogi od nas žele europsku fiskalnu i političku uniju s mutualizacijom duga, to zahtijeva političku odluku, a neizabrani središnji bankari to ne bi smjeli učiniti na stražnja vrata", rekao je jedan sudionik sastanka.

Taj najsporniji element odluke, ograničavanje većine rizika, bio je ustupak njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i Bundesbanku kako bi se "ublažila njemačka histerija", rekao je drugi izvor. Smatra ipak da to ima malo praktično značenje jer bi središnje banke eurozone neizbježno dijelile rizike kada bi neka država članica proglasila stečaj.

Draghi je upoznao Merkel sa svojim namjerama na privatnom sastanku u Berlinu 14. siječnja. Unatoč njezinoj zabrinutosti da bi ta mjera mogla izazvati špekulativne balone i smanjiti pritisak na vlade da provode bolne reforme, Merkel je poručila da će poštivati neovisnost banke, rekao je izvor upoznat s tim razgovorom.

Kada su riješili pitanje mutualizacije duga, guverneri su se mogli dogovoriti o puno većem programu kupnje obveznica od prvotno predviđenog.

Prvo se razmišljalo o programu ukupne vrijednosti 500 milijardi eura, a službeni prijedlog 21. siječnja predviđao je kupnju imovine u mjesečnom iznosu od 50 milijardi eura kroz 22 mjeseca, ukupno 1,1 bilijuna eura.

Na sastanku 22. siječnja taj je iznos povećan na 60 milijardi eura na mjesec kroz najmanje 19 mjeseci, ukupno 1,14 bilijuna.

Program obuhvaća program kupnje vrijednosnih papira osiguranih imovinom i program kupnje pokrivenih obveznica, koji su pokrenuti krajem prošle godine, i dodaje im kupnju državnih obveznica.

Time se željelo "šokirati i zadiviti" tržišta, rekao je jedan sudionik sastanka, napominjući također da program nije strogo vremenski ograničen te da su vrata otvorena za kupnju i više imovine bude li potrebno.

Draghiju je u prilog išao niz dokaza o ubrzanom padu cijena. Tržišni pokazatelji sugerirali su da se inflacija možda neće oporaviti prije 2020.

Osim toga, samo tjedan dana prije konačne ECB-ove odluke, Draghi je dobio veliki poticaj od neovisnog odvjetnika Europskog suda pravde.

Neovisni odvjetnik Pedro Cruz Villalon odbacio je njemački prigovor prethodnom, još neiskorištenom, ECB-ovom programu izravne kupnje državnih obveznica, tzv. OMT, iz 2012., koji je uvjetovan reformama. Villalon je stao na stranu ECB-a u tom pitanju.

Time je Draghi dobio snažan protuargument za njemačke kritike da ECB pljačka njemačke štediše negativnim realnim kamatnim stopama i prebacivanjem kreditnog rizika s rastrošnih južnih država na njemačke porezne obveznike.

"To mišljenje učinilo je sve puno lakšim. Jako je pomoglo. Jako je otežalo Nijemcima da se protive QE-u", rekao je jedan dužnosnik ECB-a.

Draghi je uspio djelomice i zato jer je uvjerio članove Upravnog vijeća da je otvoren za suradnju.

"Sastanci su od studenoga bolje vođeni i transparentnost je veća", rekao je jedan dužnosnik.

Upravno vijeće o QE-u nije formalno glasovalo. Program je po Draghijevim riječima poduprla "velika većina" članova upravnog vijeća ECB-a, "tako velika da se nije ni moralo glasovati".

Tome je jako pomogla odluka člana Izvršnog odbora ECB-a, Yvesa Merscha iz Luksemburga, monetarnog jastreba bliskog Njemačkoj, koji je promijenio mišljenje i podržao program.

No nekoliko guvernera, uključujući neke koji su glasovali za tu mjeru, ima dvojbe u pogledu izgleda da program bude uspješan.

"Našli smo se u stupici, i zbog očekivanja tržišta i činjenice da nismo mogli ostaviti taj instrument neiskorištenim jer smo se približili deflaciji", rekao je jedan dužnosnik koji je sudjelovao u donošenju odluke.

Pet članova Upravnog vijeća od 24, guverneri središnjih banaka Njemačke, Nizozemske, Austrije i Estonije i njemački član Izvršnog odbora ECB-a, nije se slagalo s tajmingom.

No podržavši neovisnost ECB-a i suzdržavši se od javnih kritika, Merkel je ublažila njemački otpor odluci, koja će biti ponovno razmotrena u rujnu 2016.

Na pitanje što će se dogoditi ako progam do tada ne ostvari svoj cilj, to jest ako se inflacija ne približi zacrtanom cilju od blizu 2 posto, član Izvršnog odbora ECB-a Benoit Coeure rekao je na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu: "Ako ne postignemo ono što želimo... tada ćemo to morati činiti dulje."