BERLIN - U utorak (26.3.) je trebao doći kraj za Cipar. Europska središnja banka je odlučila samo do tog dana jamčiti za ciparske banke i nakon toga bi samo vlada Cipra trebala stati iza tamošnjih banaka. Ona bi trebala - ali nije u stanju: tamošnja država ionako već dugo više troši nego što privređuje i za takvu akciju ona nema novca, niti bi itko pametan Cipru posudio novac.

Tako izgleda scenarij napuštanja zone eura: Cipar bi morao proglasiti platežnu nesposobnost, banke bi morale ostati zatvorene, a obzirom da stanovnici Cipra nečim moraju plaćati kruh i mlijeko, država bi na temelju uloga građana u bankama, mogla tim građanima izdati nekakve dužničke obveznice - odnosno mjenice. Zapravo bi te obveznice - a ne euro, postale platežno sredstvo na Cipru.

U tim okolnostima, ne samo da se krše sva moguća pravila o slobodnom prometu kapitala, robe i ljudi u Europskoj uniji (da sad i ne spominjemo propise o nezavisnosti nacionalne središnje banke), nego ni Cipru ne bi bilo u interesu da ostane u Europskoj uniji - jer bi praktično čitavu državu netko iz EU-a mogao kupiti za par novčanica.

Kako bi izgledao taj put, o tome još nitko nije ni razmišljao: vjerojatno bi Nikozija proglasila suspenziju članstva da može uvesti carine i zaustaviti odljev robe i novca, dok tamošnji parlament ne donese odluku o istupanju iz Europske unije. Parlamentu to ne bi bilo nimalo teško, jer Ciprani ionako duboko razočarani Europskom unijom i misle kako ih je Europa, kao i u Drugom svjetskom ratu, opet izdala. Time bi Cipar napustio Europsku uniju - možda čak i prije nego što bi u nju pristupila Hrvatska.

Obzirom na čudan mir na financijskim tržištima, čini se da su se i ona već pomirila da će, kao da je riječ o nekakvom pokusu u školskom laboratoriju za kemiju, prisustvovati prvom napuštanju zone eura ove malene zemlje - i možda doista početku kraja Europske unije. Ipak, doslovce u posljednji tren i nakon dugih pregovora, kasno ove nedjelje (24.3.) je Cipar postigao dogovor s predstavnicima Europske središnje banke, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda.

Nikozija se obvezala da će nastaviti sa sanacijom svojih banaka koje su narasle do dimenzija da su nekoliko puta veće od državnog proračuna, ali i koje su privukle strani (sumnjivi?) novac podjednako sumnjivim obećanjima o visokim kamatama. Svi ulozi do 100 tisuća eura, kako je već odavno obećao i ESB, ostat će pošteđeni - pa i oni u Laiki banci koja će biti likvidirana. Ulozi iznad tog iznosa će biti zamrznuti i izvjesno je da će vlasnici takvih uloga morati sudjelovati u sanaciji Cipra. U kojem iznosu, to još nije jasno - lako bi se moglo dogoditi da to bude i 40%. Zauzvrat, Cipar će dobiti 10 milijardi eura pozajmice Europske unije i moći će plaćati svoje račune i obveze,

To je dogovor s kojim svi mogu nekako živjeti. Ministar financija Cipra je izjavio kako "je postignut, obzirom na okolnosti, najbolji dogovor što se mogao postići" i time je izbjegnuto "uništavajuće napuštanje zone eura". Povjerenik za monetarna pitanja Europske komisije Olli Rehn je, pak, izjavio kako su "na žalost, zbivanja u proteklim danima dovela do situacije u kojoj više nije bilo optimalnih rješenja. Danas su ostale još samo oštre opcije."

Štoviše, nije bio ciparski političar, nego je europski povjerenik Rehn bio taj koji je upozorio da je "jasno kako će bliska budućnost za Cipar biti veoma teška". Jer, Nikozija se obvezala na sanaciju banaka i oštre propise protiv pranja novca, ali predstoje i podjednako oštre mjere štednje kako bi državna potrošnja opet bila u razmjeru onoga što Cipar doista i privređuje.

A to je - u razmjerima Europske unije, zapravo veoma malo. Posjetitelje (europskog) Cipra možda može iznenaditi broj luksuznih automobila i luksuz pojedinih vila uz obalu Mediterana. Ali to nisu "normalni" Ciprani koji su već, kao i u mnogim drugim zemljama, na svojoj koži osjetili, što znači pristupiti Europskoj uniji i kako to nipošto nije jamstvo za blagostanje. Cipar će definitivno prestati biti porezna oaza, mnogo kapitala će sigurno napustiti tu zemlju i sigurno će mnogo stanovnika ubrzo izgubiti svoje radno mjesto. Mjerama štednje koje predstoje će njihov život postati još teži i mnogi će - opet - optuživati Europsku uniju zbog sve većeg siromaštva.

Utoliko je dogovor doista postignut na rubu provalije, ali provalija još uvijek zjapi u neposrednoj blizini.