Samo zahvaljujući potpunoj neučinkovitosti uvelike birokratiziranih struktura japanske vladajuće Liberalno-demokratske stranke (koje mnogi poistovjećuju s kastama), što već godinama glavinjaju u potrazi za prikladnim receptom izlaska iz ekonomske krize (obilježenom godinama deflacije), ali i egzekutorom koji bi bio u stanju provesti bolne reforme, jen (za razliku od većine ostalih mainstream valuta) još uvijek nije u značajnijoj mjeri iskoristio pravi poklon s neba u obliku poprilično odvažnog poteza američkih monetarnih vlasti (smanjenja kamatnih stopa za 50 baznih bodova), koji je dolar naprosto gurnuo preko ruba. I za sobom usput povukao britansku funtu. A potonje dvije valute dijele nekoliko zajedničkih karakteristika. Jedna je svakako visok stupanj korelacije tečaja sa zbivanjima na tržištu nekretnina. S tom razlikom što je kaos u SAD-u počeo nešto ranije nego na Otoku, no implikacije urušavanja tržišta nekretnina (i velikih problema za bankovni sustav) mogle bi biti vrlo slične. Što nas dovodi do iduće zajedničke karakteristike, a to je uloga monetarnih vlasti. Jer sve do pred mjesec-dva i eskalaciju subprime krize, činilo se da FED neće još dugo početi s primjenom ekspanzivnije monetarne politike. Štoviše, dio analitičara se sve do nedavno zabavljao razmatranjem scenarija daljnjeg podizanja kamatnih stopa, vjerujući kako je prijetnja makroekonomskoj stabilnosti u vidu inflacijskih pritisaka jednostavno prevelika da bi je središnja banka mogla ignorirati. S druge pak strane, u Britaniji su rigidni stavovi monetarnih vlasti bili još naglašeniji, zbog čega se na tržištu uvriježila teza kako će ključne kamatne stope sigurno rasti. I onda, preko noći, dolazi do preokreta. Bernanke u najboljoj maniri svog prethodnika Alana Greenspana oblači kostim "bijelog viteza" i kreće u spašavanje Wall Streeta, evidentno uvažavajući rizik i silne probleme koje je credit crunch donio financijskim institucijama. I zbog toga trpi silne kritike populistički nastrojenih političara (ipak su predsjednički izbori pred vratima), ali koga briga - domaći financijski sustav je spašen, a Bernanke će ostati upamćen kao spasitelj. Za to vrijeme njegov britanski kolega Mervyn King i dalje uporno drži glavu u pijesku, održavajući pristojan zaostatak za zbivanjima s druge strane Atlantika. Ali ne zadugo - epizoda poznatija pod imenom Northern Rock isprovocirala je aktivniju ulogu središnje banke, prisilivši ju na izravne intervencije (ubrizgavanjem svježeg kapitala), a sve s ciljem podizanja razine likvidnosti i spuštanja kamatnih stopa na tržištu novca. To je, ili barem većina tako misli, tek uvertira u službeno smanjenje bazne kamatne stope. I time dolazimo do još jednog zajedničkog obilježja dviju valuta. A to je "povlašten" položaj u famoznim carry trade strategijama koji je sada evidentno pod znakom upitnika. Doduše, James McCormick, strateg Lehman Brothersa, u svom "dnevniku" objavljenom u FT-u, vjeruje kako aplikacija carry-trade strategija na kraći rok još uvijek nije ugrožena. No čini se kako je masovan egzodus riziku sklonijih investitora tek pitanje vremena što pak najbolje pokazuje euro, koji je, makar i s negativnim kamatnim diferencijalom, još prošloga tjedna (samo nekoliko dana nakon ključnog sastanka FED-a), preskočio ključnu psihološku razinu od 1,40 dolara, grabeći naprijed. I to ne samo u usporedbi s dolarom, već i u odnosu na funtu (tečaj EUR/GBP u posljednjih je osam mjeseci u plusu gotovo 7 posto). Što je još važnije (u kontekstu carry-trade strategija), švicarski franak sve više koristi potporu restriktivnije monetarne politike, a ni japanska središnja banka zasigurno neće moći još dugo tolerirati obezglavljenost lidera na političkoj sceni. Zbog svega toga, dolar i funta zaslužuju palac dolje, koliko god se procjena analitičara BNP Paribas, koji pak za 2008. najavljuju dramatičnu eroziju vrijednosti funte i pad sve do 1,6 dolara.