Građanima koji pojma nemaju o poslovnim izgledima Ine i strateškim potezima MOL-a u Hrvatskoj mudrije je da viškove ulažu u mješovite investicijske fondove.
Tri glavna igrača: Vlada, kao većinski vlasnik Ine, HRT i Vjesnik, kao medijske kuće u državnom vlasništvu, i MOL, koji na temelju posjedovanja jedne četvrtine Ine vlada i njezinim financijama, uspjeli su - prezentirajući idući krug privatizacije najveće hrvatske kompanije - potpuno izluditi najmanje sto tisuća običnih građana, burzovnih autsajdera. Ta politika "inšempjavanja raje" - sjetimo se prošlotjednih poruka iz udarnih RTV-termina i s novinskih naslovnica - u nizu od sedam dana je prezentirala javnu ponudu prodaje 15 posto redovnih dionica Ine građanima kao "dar Božji". A onda, kad je ošamućena raja zagrizla više od planiranog, unazad dva-tri dana isti mediji orkestrirano hlade igru, podsjećajući građane da bi mogli i izgubiti, ili u najboljem slučaju da neće zaraditi puno više nego da taj isti novac drže na štednji.
Vlada je svoj politički cilj postigla: građani joj - a pogotovo birači skloniji oporbi - više ne mogu prigovarati da im nije ponudila povlaštenu šansu za kupnju Ininih dionica, čak i uz bonus. Inin strateški partner MOL (mađarska kompanija, koja je u većinskom rusko-američkom posjedu) šutnjom je u ovoj lakrdiji dodatno ojačao svoju ulogu u odlučivanju o poslovnoj budućnosti Ine, jer - u slučaju da velik broj građana kupi svoj dio Ine, pa ubrzo otkrije da je na gubitku - samo MOL može spasiti i te građane i Vladu koja ih je navukla na hazard, ali ne mora.
Da ta lakrdija bude još raskošnija - ne samo da građani, kao autsajderi, po prirodi stvari ne mogu znati što će biti s Inom i njezinom burzovnom cijenom ni 30 dana unaprijed, nego to - nakon što je MOL postao strateški suvlasnik Ine - ne može znati ni Vlada. Jedini koji nešto više mogu znati su vodeći menadžeri MOL-a i njihovi stvarni ruski i američki gazde (iz Gazproma, Lukoila, Chevrona i ostalih) te ponešto i energetski meštri iz vrhova Europske unije, koji upravo jučer i danas u Bruxellesu na najvišoj razini raspravljaju o novoj energetskoj politici i o novim, strateški važnim naftovodnim i plinovodnim koridorima.
Uzalud je, naime, i najambicioznijem običnom ulagaču autsajderu čitati prospekt uz ponudu Ininih dionica jer tamo nigdje nema jamstva da će - kao što je MOL obećavao ulazeći u Inu - uskoro i rafinerija na Urinju i ona u Sisku proizvoditi superkvalitetne i cijenom konkurentne derivate, te ponovno zavladati tržištem Hrvatske, Balkana i dijela srednje Europe. Ne dogodi li se modernizacija Ine baš u tom smjeru - za što je nužno njezino umrežavanje u velike naftovodne i plinovodne sustave na potezima Poduralje - Trst i Kaspijski bazen - Trst, kao i Katar - sjeverni Jadran - Trst, Ina će se vrlo skoro preobraziti samo u drugorazrednu prodajnu mrežu za MOL-ovu, tj. rusku naftu, te u tranzitnu mrežu za katarski ukapljeni plin na njegovu putu u EU, i od posla desetljeća, s Ininim dionicama, za autsajdere neće biti ništa.
Dionice velikih kompanija, koje ovise o transnacionalnim projektima, izravno mogu kupovati s razlogom samo glavni insajderi (vlasnici većinskih paketa, korumpirani ili umreženi političari te u dijelu koji preostane tržištu još samo bogatiji kockari i kladioničari). Autsajderi - pogotovo osiromašeni umirovljenici - nemaju tu što tražiti, i još mogu - ako nisu ništa uplatili - odustati. Za njih postoje investicijski fondovi u kojima su još visoki prinosi na uloženo.
Uostalom, zar poslije svih ovdašnjih financijskih inženjeringa treba nekom razumnom tumačiti da su najpovlaštenije ponude, s najvećim popustima u privatizaciji, osobito banaka, Telekoma, Plive ili Ine, već dobili njihovi novi inozemni vlasnici i oni koji su njima upravljali igrom, a ne građani, radnici ili umirovljenici? Uzeti za kupnju Ininih dionica još i kredit uz visokih devet posto kamata, pa to mogu ili milijarderi ili izgubljeni u svemiru.
izvor: www.business.hr