Unatoč vrlo sigurno vođenom procesu IPO-a, Emila Tedeschija ovih dana vjerojatno ipak muče neke dileme. Jučer je skupština dioničara Atlantic Grupe trebala donijeti odluku o rasponu cijene koji će biti ponuđen za upis u javnoj ponudi dionica tvrtke, a koji će biti sastavni dio prospekta. Kako se već uvelike nagađa kolika bi ona mogla biti, lako je izvlačiti prognostičke izvedenice - o ukupnoj visini izdanja, a onda i o financijskoj težini ukupnog paketa koji će biti ponuđen na upis građanima. Pritom, treba li uopće ponavljati - vlasnici Atlantic grupe već su prije ljeta iznijeli glavne konture buduće alokacije - 75 posto velikima, a ostatak malim ulagačima. Nije poznato je li eventualno došlo do promjene utvrđenih razmjera, no činjenica je da su planovi raspodjele dionica novim suvlasnicima Atlantic Grupe rađeni prije izlistavanja T-HT-a i naglog ojačavanja financijske snage novopečenog srednjeg sloja. A već je povijesni fakat da nakon toga na hrvatskom tržištu kapitala ništa više nije isto. Naime, na temelju poznatih inputa, i tipovanja na vjerojatnu cijenu u skorašnjem IPO-u, revni su matematičari već izračunali da će dio kolača kojeg će Atlantic Grupa izdvojiti za male ulagače, teško zadovoljiti njihove narasle apetite. Tako se i dogodilo da je (financijski) mali IPO Veterine - ukupno težak svega 184,4 milijuna kuna - bio je prepisan za čak četiri puta. Pliva je stoga, na koncu, ipak promijenila ranije planiranu raspodjelu - u korist građana. Postotci rasta dionica posljednjih dana (osobito jučer) svjedoče gdje završava dio novca vraćenog nakon raspodjele u IPO-u T-HT-a. Posve je sigurno da se neke rezerve čuvaju i za Atlantic, a nije lako pretpostaviti kolike su. Stoga se nameće pitanje do koje granice treba podsticati male investitore na ulaganje u buduće perjanice prve kotacije ZSE. Mali su u pravilu “lovci” na porast cijene, dakle vrlo su kratkog investicijskog horizonta, a počesto čak nisu ni upućeni u djelatnost kojom se investicijska “meta” bavi. Ako ih je pritom jako puno, teško je pratiti (kontrolirati) vlasničku strukturu. Ponašanje institucionalnih ulagača upravo je suprotno, pri čemu je jedna od njihovih većih koristi to što omogućavaju sekundarnu trgovinu, a time i stabilnost cijene. Iako se s velikom sigurnošću može reći kako ulagačka kultura u Hrvatskoj još nije dovoljno evoluirala u učvršćivanju stvarnih veza između vlasništva dionica i proizvoda/usluga kompanije izdavatelja, ipak nema garancije da se ignorancija malih investitora kroz raspodjelu u javnoj ponudi tvrtki kasnije neće vratiti kao bumerang. Recimo, nisam dobio dionice, neću kupovati njihovu robu. Ili, sad kad sam vlasnik dionica, možda bih za svoga telekomunikacijskog operatera mogao izabrati T-HT. Logika je jasna - svaki potrošeni impuls mogao bi mi se vratiti kao dionički prinos. Zato izgleda da ipak ima mjesta dilemi.