Što se mijenja u Zakonu o privatizaciji Ine?

Generalno govoreći, država se odriče prava da arbitrarno daje dozvolu za raspolaganje Ininim dionicama, kao i da sprečava poslovne odluke koje kompanija donosi. Po novoj verziji zakona Vlada, temeljem mišljenja resornog ministarstva, može uskratiti odobrenja za takve transakcije - ako smatra da to može ozbiljno ugroziti sigurnost opskrbe energijom i energetsku infrastrukturu - ali konačnu odluku o tom njezinom potezu uvijek na koncu donosi sud. Ukratko, državni utjecaj na poslovanje Ine iz sfere nacionalne politike u znatnoj je mjeri prebačen u sferu zajedničke europske politike koja de facto kroz svoje direktive propisuje uvjete "sigurnosti opskrbe energijom", a koji mogu služiti kao osnova za Vladinu uskratu odobrenja nekome da stekne dionice Ine ili sudsku tužbe kojom se želi spriječiti donošenje neke odluke.

Je li se moralo ići u izmjene Zakona o privatizaciji Ine?

Dosadašnji zakon bio je protivan europskom pravu, i to je poznato već godinama. Dapače, promjene je najavljivala još Vlada Zorana Milanovića, ali je od toga odustala strahujući kako bi takav potez mogao biti poguban u situaciji kad se oko MOL-ova preuzimanja kontrole u Ini vodi korupcijski spor pred domaćim pravosuđem. Taj spor još uvijek traje, pa mnogi smatraju kako je Vlada s tim argumentom trebala ići pred Europski sud. S druge strane, lobiranje Mađarske prema Europskoj komisiji oko ovog pitanja je bilo intenzivno, a vjerojatno ga je Mađarska postavljala i kao politički preduvjet u pregovorima oko niza otvorenih pitanja s Hrvatskom, kao što su pristupanje OECD-u i Schengenu.

Zašto su promjene zakona u interesu MOL-a?

Odgovor na ovo pitanje je u sferi spekulacija, no hrvatskim medijima već dugo kruže neslužbene informacije kako mađarska kompanija ili njoj bliski investitori na skrbničkim računima već posjeduju dodatnih 1,6 posto dionica Ine. U tom slučaju promjenom ovog zakona MOL bi dobio mogućnost da svoj udjel u Ini sa 49,1 digne više od 50 posto i tako postane većinski vlasnik. Na taj način aktualni međudioničarski ugovor kojim je Sanaderova Vlada MOL-u prepustila upravljanje kompanijom postao bi bespredmetan. Čak i da taj ugovor, nakon eventualne pravomoćne osuđujuće presude Sanaderu, bude pravno osporen, MOL bi kao većinski vlasnik imao potpunu kontrolu nad Ininim poslovanjem.

Hoće li ove zakonske promjene utjecati na zatvaranje sisačke rafinerije?

Formalni utjecaj države na poslovanje kompanije se smanjuje, no Vlada i dalje ima mogućnost da sudskim putem ospori eventualnu odluku Inine uprave o zatvaranju sisačke rafinerije, pogotovo s obzirom na to da su rafinerije temeljem Zakona o energiji proglašene "objektima od strateške važnosti koje su vlasnici dužni održavati, tehnološki unapređivati, odnosno modernizirati sukladno strateškim odrednicama razvoja i interesima RH, propisanim pozitivnim zakonskim propisima". Utoliko, MOL bi na sudu morao dokazati kako prekidom rafinerijske proizvodnje na lokaciji u Sisku ne ugrožava sigurnost opskrbe Hrvatske naftnim derivatima i da takav potez ne utječe na tehnološke sposobnosti prerade nafte u Hrvatskoj, nego da se isključivo radi o smanjenju proizvodnih kapaciteta.

Kako se ovakve zakonske izmjene uklapaju u Vladinu deklaratornu namjeru da otkupi MOL-ov udjel u Ini ili traži novog strateškog partnera?

Ako Vlada doista ima tu namjeru, ovim izmjenama radi na svoju štetu. Eventualnom konsolidacijom MOL-ovo vlasništva vrijednost njegova udjela raste, a Vlada s druge strane odbija niz potencijalnih novih partnera. Naime, prema novim odredbama otvara se mogućnost da Vlada blokira kupnju Ininih dionica od strane entiteta koji je u vezi s državama koje nisu članice EU, a "ne priznaju demokratska načela, vladavinu prava, međunarodno pravo i svojim ponašanjem ugrožavaju međunarodnu zajednicu". S obzirom na dosadašnje stavove Plenkovićeve Vlade, lako je pretpostaviti kako se taj članak odnosi na Rusiju, pa je stoga i bilo kakva mogućnost da ruske državne naftne kompanije preuzmu Inu sad stavljena ad acta.

Jesu li ove zakonske promjene dio nekog šireg dogovora Vlade i Mađara?

Odgovor na ovo pitanje ne znamo i to je vjerojatno najveći problem. Hrvatska ima vrlo loša iskustva s netransparentnim pregovorima Vladinih dužnosnika i MOL-a. Takvih pregovora sad formalno nema, ali je posve jasno da se razgovori oko niza tema vode, te da su u brojnim pitanjima - od ulaganja u Petrokemiju do mađarskog skidanja blokade za ulaz Hrvatske u OECD - postignuti dogovori. Činjenica jest da se ovim izmjenama Vlada odrekla možda i zadnje adut karte koju je u sporu s MOL-om još držala u ruci, dok s druge strane MOL još uvijek nad Hrvatskom drži arbitražnu giljotinu s odštetnim zahtjevom od 6 milijardi kuna. Što je sve na pregovaračkom stolu i tko za njim sjedi, ne znamo. Valja se nadati da nećemo - kao što se već jednom dogodilo - to doznati naknadno, u sklopu kriminalističkih istraga.