Ovaj tjedan Petrokemija objavljuje rezultate poslovanja, preliminarne će možda objaviti već danas, a oni će prema informacijama kojima raspolaže Večernji list pokazati još veći gubitak nego lani. Ovaj se tjedan sastaje i povjerenstvo za ulazak strateškog partnera koje će i utvrditi kriterije koji će se tražiti od potencijalnog ulagača u Petrokemiju.

Među kriterijima će se naći iznos potreban za dokapitalizaciju, potrebne dodatne investicije, cijena za dionice, moguće otpremnine za višak zaposlenih... S takvim kriterijima i uz poznate prepreke kao što je skupa cijena plina postaju upitne čak i zadovoljavajuće obvezujuće ponude triju interesenata koji sada obavljaju dubinsku analizu kompanije - Borealisa, Bige Holdinga i Agroferta. Svjesni su toga i sudionici u cijelom procesu pronalaska strateškog partnera pa se već priprema teren i za drugu opciju, jedinu moguću u slučaju da ulagači odustanu. Tada bi se postojećim dioničarima ponudila mogućnost dodatne dokapitalizacije, ponajprije mirovinskim fondovima, koji su već i načelno iskazali interes.

Ugovor o plinu - prepreka

Mirovinci su dokapitalizaciju zajedno s državom napravili prošle godine, a da nisu, kaže nam sugovornik blizak kompaniji, Petrokemija bi već bila u stečaju. Naime, samo je od srpnja do listopada prošle godine napravila gubitak od 120 milijuna kuna. Tim više čudi zašto je bivša uprava uvjeravala da strateški partner, tj. dodatni kapital nije toliko hitan. Banke, koje imaju potraživanja od oko 500 milijuna kuna, dale su poček do lipnja pa trenutačno nema ni mogućnosti zaduženja kod banaka. Ugovor o nabavi plina vrijedi do kraja 2014. U siječnju je, primjerice, Petrokemija nabavljala plin po cijeni od 430 dolara za 1000 kubika, dok je cijena na spot-tržištu bila 370 dolara na 1000 kubika. Potencijalni ulagač, dakle, morat će se držati tog ugovora u tom razdoblju. Veći igrači na svjetskom tržištu mogu si priuštiti da u razdoblju visoke cijene plina zatvaraju tvornice. Petrokemija ne može jer ima fiksni ugovor i plin mora nabavljati bez obzira na to proizvodi li ili ne. Ni raskid ugovora ne bi joj bio poželjan zbog naknada. Zato se i od strateškog partnera očekuje da razradi plan kako uz takav fiksni ugovor o nabavi plina i usporedan pad potražnje za gnojivom na tržištu može stabilizirati poslovanje. Kako nema smisla obustaviti proizvodnju, sve proizvedeno mora se prodati. Petrokemija proizvodi oko 1300 tisuća tona gnojiva godišnje, od čega su potrebe domaćeg tržišta svega 320 tisuća.

Konkurencija raste

Ostatak, koji nije mali, zato treba prodati na stranom tržištu po znatno nižoj cijeni. Tako zapravo prodanim gnojivom Petrokemija ne može pokriti trošak na osnovi cijene koju plaća za plin. Amerika i Afrika Europi postaju sve veća konkurencija jer imaju pristup jeftinom plinu. Primjerice, Maroko radi postrojenje 10 puta veće od onog koje ima Petrokemija, ali unutar kojeg imaju i pristup sirovini pa im je u startu trošak nizak. Petrokemiji je problem i trošak dostave. Za razliku od europskih konkurenata, nije nam isplativ kamionski prijevoz, nego se do luke u Šibeniku gnojivo prevozi željeznicom, što je trošak od 70 milijuna kuna.