S obzirom na početak propitivanja smisla II. stupa mirovinskog sustava, vrijeme je da se vratimo na početak i podsjetimo na razloge njegova uvođenja. Problemi u prvom stupu razlog su za drugi. Kada omjer osiguranika koji uplaćuju doprinose i umirovljenika kontinuirano pada (vidjeti u tablici), tada je jasno da se povoljan omjer mirovina i plaća može osigurati povećanjem doprinosa ili ulaženjem mirovinskog sustava u deficit, što ujedno znači deficit proračuna. Iz glavnih parametara mirovinskog sustava vidimo i da je deficit sustava kontinuirano veoma velik te da je unatoč tome omjer prosječne mirovine i plaće u padu. Opcija rješavanja problema povećanjem doprinosa krajnje je upitna jer u Hrvatskoj su porezi i doprinosi previsoki. Možemo sumnjati u to da njihova visina bitno umanjuje gospodarsku aktivnost jer smo postigli stupanj opterećenja kao da smo puno bogatiji, poput EU-15.

Velimir Šonje, Arhivanalitika Adresiranje problema
Stoga povećanje doprinosa nije dolazilo u obzir. Jedini je izlaz bio u deficitu mirovinskog sustava. On je u godinama početka reforme (od 1999. nadalje) eskalirao na oko 6% BDP-a da bi se kasnije malo smanjio, no to se dogodilo pod utjecajem povoljnog poslovnog ciklusa. Isto se odnosi na blago poboljšanje omjera osiguranika i umirovljenika od 2003. naovamo. Tek će prolazak gospodarstva kroz ovu recesiju i izlazak iz nje pokazati kolike su dugoročne vrijednosti deficita i omjera osiguranika i umirovljenika. Prema tome, drugi je stup nastao zbog problema u prvom. Prvi stup međugeneracijske solidarnosti stvarao je golemi deficit koji je počeo ugrožavati cjelokupni fiskalni sustav i pritom više nije mogao osigurati pristojne mirovine u odnosu na plaće. U Hrvatskoj se nikada više ne bi smjela voditi rasprava o mirovinskom sustavu, a da se pritom ne adresira taj temeljni dugoročni problem. Kad bi Hrvatska, ne kao apstraktni entitet već kao konkretan skup četiri i nešto milijuna ljudi, imala sposobnost konzistentnog javnog odabira, možda nam drugi stup i ne bi bio potreban. Međugeneracijska solidarnost je divna ideja i drugi nam stup ne bi bio potreban kad bismo živjeli u zemlji koja zna poredati svoje fiskalne prioritete unutar zadanih financijskih okvira. Pedeset do sto tisuća državnih službenika manje, stotine kilometara cesta i mostova manje, korupciju i rođačko-prijateljska javna poduzeća na nulu, i neka se sve uštede usmjere u međugeneracijsku solidarnost. Deficit? Nije u pitanju, financirat ćemo ga iz poreza, neće trebati ni viših doprinosa, ni novih zaduženja. Svaki promatrač političke zbilje zna da se problem ne može riješiti na takav način, i to ne samo u Hrvatskoj. Stoga individualna kapitalizirana mirovinska štednja predstavlja jedini izlaz. Ona postiže dva cilja istovremeno: smanjuje deficit mirovinskog sustava i daje šansu (iako ne jamči) bolje mirovine nego u prvom stupu.

Prvi stup to ne može proizvesti. Drugi stup te ciljeve postiže u dugom roku ako su mu parametri dobro podešeni. Individualna kapitalizirana štednja donosi još neke koristi. Sredstva na mirovinskom računu predstavljaju privatnu imovinu. Ta se imovina može nasljeđivati i nitko ju nikada ne može uzeti. Današnji bi se 40-godišnjaci, da su ostali u prvom stupu, mogli samo nadati da će neka buduća 'Stranka umirovljenika' za 25 godina za njih izboriti bolje mirovine. Ovako će zahvaljujući drugom stupu imati svoju mirovinsku imovinu koja će ih štititi od loših političkih odluka od danas pa do odlaska u mirovinu i nakon toga. Kroz ovaj se sustav otvara i novi pogled na međugeneracijsku solidarnost. U nas se ona do sada razumijevala kao solidarnost aktivne generacije prema starijoj generaciji. To je parcijalna međugeneracijska solidarnost koja funkcionira samo ako se ignorira odgovornost prema trećoj generaciji - djeci, odnosno budućim poreznim obveznicima. Ignoriranje njihovih interesa u uvjetima starenja populacije nema nikakve veze s međugeneracijskom solidarnošću. To je međugeneracijsko licemjerje. Stoga, ako u model uvedemo i interes budućih poreznih obveznika (koje zastupamo mi kao njihovi roditelji), onda je II. stup optimalno rješenje za današnju srednju generaciju. U preferencije te generacije ugrađena je i dobrobit njihovih roditelja i dobrobit njihove djece (pored osobne dobrobiti). U takvom kontekstu, drugi nam stup u isto vrijeme daje dva jamstva: da ćemo imati nekakva primanja u starosti i da naša djeca neće živjeti u zemlji s najvećim porezima i doprinosima na svijetu i iseljavati se iz nje. To nam daje nadu da bi naša zemlja jednoga dana mogla postati konkurentna, od čega će i današnja srednja generacija imati koristi kad uđe u treću dob.

Kalkulacija rizika
Drugi stup predstavlja povijesni kolektivni izbor. On znači da je jedna cijela generacija 'odlučila' svoje buduće prihode u starosti izložiti riziku tržišta umjesto riziku države. Vraćati to na početak proglašavanjem drugog stupa 'promašajem' više nije moguće. Moguće je dekretom ukinuti drugi stup (Argentina) ili pokušati njegovim otvaranjem i snažnom političkom kampanjom potaknuti ljude na seljenje iz drugog u prvi (Slovačka), ali tada bi se ustanovilo da ljudi baš i nisu previše željni jurnuti natrag pod suknju državi. Zašto? Zato što ljudi vladi ne vjeruju. To nije samo naš specifikum. Takav je skepticizam racionalan zato što mirovinska reforma nije (samo) pitanje kalkulacije mirovina.Mirovinska reforma je prije svega pitanje kalkulacije rizika. Bilo koje današnje političko obećanje o mirovinama iz I. stupa za 3, 5, 7 ili 25 godina nije vjerodostojno obećanje. Jedino vjerodostojno obećanje su brojke na individualnom mirovinskom računu kapitalizirane štednje. Zbog toga se postavlja pitanje zašto nije realizirano povećanje izdvajanja za drugi stup s 5 na 10 posto, kao što je bilo zamišljeno na početku mirovinske reforme? Razlog je jednostavan. Time se otvara tzv. tranzicijski trošak (bolje reći dodatni deficit) u proračunu. Njega treba financirati novim porezima i/ili financiranjem deficita i/ili uštedama. I jedno i drugo i treće je politički teško. Paradoks je u tome što su prošla vremena kad je prijelaz u režim viših izdvajanja mogao proći relativno lako. Povoljna faza poslovnoga ciklusa, kada se proračun u pravilu puni iznad očekivanja, zahtijevala je i/ili bržu provedbu reformi i/ili fiskalni suficit, no mi nismo napravili ništa od toga. Tako smo propustili vlak za lagani prijelaz u izdvajanja po stopi od 10 posto. Štoviše, u općoj želji za očuvanjem fiskalnog deficita kao neke vrste stečevine naših javnih financija (ovo se odnosi i na lijeve i na desne političke boje), sustavno su povećavana prava umirovljenika u prvom stupu (npr. dodaci na mirovine).

Za više od milijun ljudi u drugom stupu ta su prava zaboravljena. Svaki politički analitičar lako će objasniti zašto: zato što su umirovljenici prvog stupa politički organizirani u homogenu interesnu skupinu - političkom strankom, a drugi su heterogeni i nemaju politički fokus na pitanje mirovina. Da su mirovinski doprinosi za drugi stup do danas dosegnuli 10 posto, kao što je bilo planirano, već bi tijekom idućeg desetljeća gotovo svaki novi umirovljenik iz drugog stupa ostvarivao veću mirovinu nego da je bio u prvom stupu. Umjesto toga, sada imamo problem na čak tri razine. Utoliko naš mirovinski sustav uistinu jest u problemima. Prvi umirovljenici iz drugog stupa imaju manje mirovine od onih koji crpe mirovinu samo iz prvog stupa i takva će situacija potrajati još neko vrijeme. Suštinski problemi sustava - ogroman deficit i dugoročna nemogućnost stvaranja boljih mirovina - ostali su neriješeni. A recesija i prateći fiskalni deficit dodatno sužavaju bilo kakav manevarski prostor za korekcije u mirovinskom sustavu. Tako smo ušli u pat poziciju. U njoj se gubi 'velika slika' i svi se fokusiraju na neke parcijalne probleme sustava. No to se brzo pokazuje kontraproduktivnim. Ako se fokusiramo na problem prvih umirovljenika s nižim mirovinama iz kombiniranih stupova u usporedbi s mirovinom što bi ju ostvarili da su ostali u prvom stupu, jedini mogući zaključak je da im se dade mirovinski dodatak. No to dodatno produbljuje deficit.

Umjesto parcijalnih rješenja
Ako pomislimo da su troškovi sustava preveliki i da 'jedu' prinose, lako je pokazati da su ti troškovi umjereni i da ih država kontrolira preko Hanfe koja određuje limite na naknade za upravljanje mirovinskim društvima. Ako pak pomislimo da je problem u globalnoj krizi zbog koje su pali prinosi lako je pokazati da je prinos MIREX-a u prošloj godini (-12,5%) bio bolji nego kod većine mirovinskih fondova u Europi. Razumno je očekivati da će se, startajući s ove razine, ostvarivati natprosječni prinosi u sljedećim godinama. Svako tzv. rješenje do kojeg će neka radna skupina doći u ovom krugu javne rasprave nužno će biti parcijalno tj. uklopljeno u uska ograničenja teškog gospodarskog trenutka. Izlazak iz drugog stupa za one koji su u trenutku otpočinjanja reforme imali između 40 i 50 jedno je od takvih kvazi-rješenja. Raspravu stoga treba vratiti na pravi kolosjek, na traženje odgovora na temeljni problem sustava: kako smanjiti deficit mirovinskog sustava i osigurati bolje mirovine u budućnosti? Dvije trenutačno vrlo nepopularne, gotovo nemoguće mjere, leže u temeljima odgovora na to pitanje: povećanje stope izdvajanja za drugi stup i razvoj tržišta kapitala. Ni jedna ni druga mjera danas nisu 'in', jer se najveći dio naše stručne i političke javnosti ne rukovodi rezultatima analiza nego modom vremena. Tržište kapitala sada nije u modi. Unatoč tomu, to će biti krajnja rješenja ako u međuvremenu ne dođe do demontaže cjelokupnog sustava. Jer drugih rješenja nema. Zbog toga trebamo što pažljivije analizirati pogreške iz prošlosti: Koji su to bili kritični trenuci kada smo propustili povećati izdvajanja za drugi stup i zašto? Što nas je spriječilo u stvaranju produktivne veze između razvoja mirovinskog sustava i tržišta kapitala? Nakon pažljive analize pogrešaka vratit će se 'velika slika' i znat ćemo što i kako dalje. U međuvremenu, još jedna stvar bi jako dobro došla. Političko osvještavanje osiguranika u drugom stupu i njihova politička koordinacija kako bi postali aktivni sudionici u kreiranju svoje sudbine za treću dob.