Famozni, jednako hvaljen i kritiziran Pravilniku HANFA-e, još je jednom u središtu pozornosti, a povod su ovoga puta dionice Croatia Airlinesa (CRAL-R-A) i Mediteranske plovidbe (MDPL-R-A), koje su se preko noći (posve nezasluženo) prometnule u najzvučnija imena Zagrebačke burze, nudeći intrigantan zaplet sad već povećih razmjera. Koji neodoljivo podsjeća na nekakav power struggle u koju je sada već upletena gomila aktera, nudeći obilje materijala za analizu.
Za početak - zašto su uopće poništene, uvjetno rečeno, sporne transakcije navedenim dionicama? Jer ako je HANFA u izradi Pravilnika smatrala za shodno ponuditi jasnu definiciju »nelikvidnih dionica», ili u ovom slučaju «novaka», onda su dotične, sasvim logično, izuzete od primjene uobičajenih dnevnih limita trgovine. A ako je tomu tako, zbog čega je u ovom slučaju uopće bila potrebna svojevrsna arbitraža? Nema nikakve dvojbe kako će na toj odluci dio malih ulagača itekako biti zahvalan regulatorima, no aktivnost na tržištu kapitala podrazumijeva određenu dozu rizika i to bi ama baš svakome trebalo biti kristalno jasno. Peterostruko viša cijena dionica, koja je zasigurno razveselila vlasnike dionica Croatia Airlinesa, nedvojbeno je plod grozničavog nabijanja cijena koje je izgubilo svaku vezu sa stvarnošću, ali u tom se slučaju s razlogom postavlja pitanje gdje povući crtu? Ako regulatori drže da Croatia Airlines ne vrijedi 5.000 kuna po dionici, valjalo bi ih pitati koliko onda vrijedi IGH? Mene osobno bi zanimali Podravka i HT.
Doduše, možda pitanja iz prethodnoga pasusa i ne trebaju nikakvoga odgovora ukoliko se iza zahtjeva o poništenju transakcija, umjesto pukih brojki i dramatičnog rasta, krije (opravdana) sumnja u manipulaciju cijenama dionica. No pravo je pitanje kako to dokazati? I što je uopće dovoljno da izazove sumnju? Troznamenkasti skok cijene dionica Croatia Airlinesa? A što je s dvoznamenkastim skokovima dionica građevinara, likvidnih dionica u čiju su cijenu ukalkulirani budući prihodi, želje, nade i očekivanja optimista? Na kojima se netko također u određenom trenutku može - opeći.
Ako ništa drugo, teško je u ovom konkretnom slučaju nazrijeti krivicu Zagrebačke burze, koja je zaradila prekršajnu prijavu jer nije, sukladno prilično neodređenom propisu, zaustavila trgovinu dvjema dionicama. Mogla je, ali - nije morala. Ako već regulator insistira na uvođenju reda, mogućnost da se mehanizmi tržišta kapitala podrede jednoj tako neodređenoj formulaciji čini mi se posve promašenom. Shodno tome, nameće se dojam kako je HANFA, zapetljana s jedne strane u vlastitom Pravilniku, dok istodobno očajnički u javnosti pokušava ostaviti dobar dojam, nazivajući se istinskim zaštitnikom malih dioničara, izlaz odlučila potražiti pozivajući se na pravilnik Zagrebačke burze. Drugim riječima, manjkavosti u vlastitoj regulativi po svoj su prilici pokušali nadomjestiti svaljivanjem odgovornosti na drugoga (u ovom slučaju Zagrebačku burzu).