Zakon o stečaju potrošača u naravi je, tvrdi nakon analize njegovog sadržaja Željko Tomašić iz Regionalne organizacije za zaštitu potrošača, Zakon o eutanaziji potrošača, stoga on nipošto potrošačima ne preporuča postupak proglašenja osobnog stečaja.

Tomašić kaže da je Zakon o stečaju potrošača tek ekstenzija Ovršnog zakona, te da je neprihvatljivo što je u ovom Zakonu pojam" stečaj" tek eufemizam za instrument prisilne naplate, a zbog toga što se "osobni stečajni postupak" provodi nad cjelokupnom imovinom "zaglibjelog" potrošača, čime se u konačnici, tvrdi Tomašić, potrošača ubrzanim koracima gura u kategoriju beskućnika.

Za razliku od razvijenih demokracija u Austriji, Njemačkoj i drugima, gdje se uz Vladinu podršku civilnom NGO sektoru organiziraju stručna savjetovanja potrošača za izbjegavanje stečaja, u Hrvatskoj ulogu takvog savjetnika, kaže Tomašić, ima Financijska agencija. Ona na kraju i operativno nameće blokade računa i provodi prisilnu naplatu, pri čemu još i sama zarađuje na teret ovršenog potrošača u stečaju.

No, prije svega, spomenuti Zakon o stečaju potrošača, napominje Tomašić, toliko je izbirokratiziran da ni sami provoditelji Zakona, bez obzira što im on svojim provođenjem omogućuje zaradu na sirotinji, ne znaju što je sve potrebno u praksi ispuniti da bi potrošač proglasio osobni stečaj.

Dodatnim apsurdom Tomašić smatra to što se od Udruga za zaštitu prava potrošača traži da gdje god mogu zagovaraju izvansudsko rješavanje sporova kako bi se, između ostaloga, i rasteretilo zagušeno pravosuđe, dok osobni stečaj potrošača na njegov prijedlog može pokrenuti samo nadležni sud.

Da se radi ustvari o dopuni Ovršnog zakona jasno je iz odredbe da troškove postupka stečaja potrošača predujmljuje potrošač u paušalnom iznosu koji odredi sud, a koji ne može biti manji od 1.000,00 kuna, a ako potrošač nije u mogućnosti predujmiti troškove postupka, sud može odlučiti da se troškovi postupka naknade prioritetno iz unovčene imovine potrošača, tj. provedene ovrhe. Stečajnu masu obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je potrošač stekao do zaključenja stečajnoga postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha u skladu sa zakonom kojim se uređuje ovršni postupak - kaže Tomašić.

On upozorava i na opasnu nedefiniranost odredbe da je povjerenik tijekom stečaja dužan voditi brigu o dostojanstvu potrošača i njegovom "primjerenom životnom standardu", ma što to značilo. Tomašić također neodrživim smatra pravilo da iz sredstava koje mu je za životne potrebe dodijelio povjerenik, potrošač mora podmirivati i niz izrijekom navedenih troškova stanovanja, a lišen je prava na telefon, internet, radio i TV, dopunskog osiguranja i pogrebnih troškova člana obitelji.

Kao bolji primjer rješavanja problema potrošača koji imaju i nekretnine, Tomašić navodi prodaju, primjerice trosobnog stana radi stvaranja stečajne mase, iz koje bi se onda stečajnom dužniku osigurao odgovarajući i od stečaja zaštićen smještaj, a od ostatka podmirenje obveza. Nasuprot tome, prodajom nekretnina od potrošača se stvaraju beskućnici.

Zato ROZP savjetuje potrošače da ne "srljaju" u osobne stečajave kojima će steći samo nove obveze, a naće riješiti svoje problem, nego da se obrate za mnoštvo provjereno efikasnih savjeta uredima Udruga za zaštitu potrošača.

Ključna je kvalitetna edukacija. Mi imamo mnogo iskustva i savjeta za potrošače kako da pregovaraju s vjerovnicima, kako da se ponašaju u razgovorima s bankama, koje su sada daleko spremnije za suradnju i reprogramiranje dugova i druge aranžmane, a što ipak otvara mogućnosti da se kroz nekoliko godina dugovi smanjuju, i pri tome ne stvaraju novi obespravljeni beskućnici. U protivnom, po završenom stečajnom postupku ostaju bez sredstava na ulici kao beskućnici. Prodati imovinu svaki potrošač zna i sam, bez posrednika, i ne mora nikome plaćati za to. Čak su i agencije za posredovanje pri prodaji nekretnina povoljnije od stečajnog upravitelja - zaključio je Tomašić.