Onaj tko pamti same početke, zaista prve dane Željka Rohatinskog na mjestu guvernera Hrvatske narodne banke, sjeća se da je njegov program bio drukčiji nego ovaj koji je proveo. Ideja guvernera Rohatinskog bila je priprema hrvatskog financijskog sustava za uvođenje eura u Hrvatsku, što prije to bolje. Zanimljivo, jedan od internih oponenata toj ideji bio je ni manje ni više nego zamjenik guvernera Boris Vujčić, koji će ga najvjerojatnije naslijediti.

Diskusija nije izlazila u širu javnost, to je jedna od kvaliteta Hrvatske narodne banke. Iako unutar institucije ima različitih shvaćanja stvari, nikada mediji nisu uspjeli glasinama i spletkama razoriti zajedničko tkivo Banke.

To je omogućilo da se razmjerno bezbolno prevladaju manji skandali, kao što su troškovi teretane za zaposlenike, ali i veći, kao što je slučaj kupnje kuće u kojoj danas živi još uvijek aktualni guverner.

Krut ali tolerantan (razuman)

Druga zanimljivost cijele priče sastoji se u tome da je Rohatinski prihvatio težinu argumenata onih koji su se suprotstavljali njegovoj ideji. Iako je u godinama koje su uslijedile gotovo u potpunosti personalizirao instituciju („HNB to sam ja"), Rohatinski je zacijelo, bilo diskutirajući sam sa sobom bilo osluškujući druge, ipak balansirao svoje mišljenje i poteze.

Iako je, što je očito, rado ulazio u sukobe u javnosti, s vladom, s bankarima, s inozemnim institucijama, pri čemu se vrlo dobro služio karizmom koju je oko sebe izgradio, ipak nije bio jednostran kako to na prvi pogled izgleda, naravno u okviru u svoje doktrine.

Tako je to ostalo do posljednjeg dana, kad je dilemu o kojoj raspravlja cijeli svijet, štednja ili poticanje rasta, proglasio lažnom jer je, po njemu, štednja najbolji poticaj rastu. Drugim riječima, budući da su oni koji se nisu slagali s idejom o što bržem uvođenju eura imali jake teorijske argumente, Rohatinski nije zapeo da bude po njegovome.

Institucija, administracija

Uostalom, stvar je u tome da uvođenje eura nije posao samo centralne banke nego cijelog niza institucija koje se imaju dovesti u red, barem na rizini koordiniranih akcija s centralnom bankom. A to se u ovih 12 godina mandata Željka Rohatinskog nije dogodilo ni s jednom vladom.

Zato nije iznenađenje da se s protokom vremena pozicija guvernera Rohatinskog i njegovog zamjenika potpuno okrenula. U godinama krize, a pogotovu u godinama buma, kad je HNB koji je vodio Rohatinski inzistirao na prikupljanju zaliha za neminovno dolazeće sušno razdoblje, guverner je slavio samostalnost hrvatske centralne banke i obilato se koristio mogućnošću da upravlja domaćim financijskim i bankarskim sustavom na način koji ne bi bio moguć da je ispunjen njegov prvotni plan i uveden euro.

Razdoblje prije izbijanja svjetske financijske krize, kad je - slijedeći udžbeničku logiku da se dobra vremena ne smiju profućkati - bio sam protiv svih, i ostao postojan, apsolutni su vrhunac mandata Željka Rohatinskog u HNB-u. Da bi ga se nadmašilo bit će svakom njegovom nasljedniku potrebno puno, puno znanja i sreće.

Nije trenutak za duboke teorijske diskusije o toj i drugim temama iz domene centralnog bankarstva i financija. Kritičara politike guvernera Rohatinskog ima puno, gotovo jednako kao i zagovornika i njegovih osobnih sljedbenika.

Planovi o razvoju financijskog tržišta nisu se ostvarili, pa je i institucija kojoj je 12 godina bio na čelu u obliku i kondiciji u kojoj ju je zatekao. No, ta je institucija i dalje daleko kvalitetnija od svih - može se reći svih, ili barem gotovo svih ostalih hrvatskih državnih i javnih institucija.
Rast ili štednja

A što se tiče dileme rast ili štednja, u drukčijim okolnostima u kojima se financijskim sustavom upravlja manje administrativnim mjerama, a više aktivnošću centralne banke na otvorenom tržištu, ta se dilema može pojaviti.

Ne znači, međutim da bi takav financijski sustav bio Hrvatskoj primjereniji, da bi bio više u skladu s hrvatskom financijskom tradicijom, kao ni da je taj sustav s više tržišnih, a manje administrativnih elemenata a priori uspješniji. Aktualna kriza, kao i nagarada Rohatinskom za najboljeg guvernera, upućuju da stvari nisu crno-bijele.

Tečaj

Još samo kad se i pitanje tečaja ne bi postavljalo crno-bijelo, jer naprosto nije crno-bijelo. Naime, postoji cijeli niz načina upravljanja tečajem, više ili manje transparentnih, što ne implicira da su transparentniji načini ujedno i efikasniji. Dok na početku dvojca Rohatinski-Vujčić tečaj nije bio ni neformalno fiksiran, ni u izjavama, pa je dakle i snažnije fluktuirao, danas se ušlo u situaciju da nema ni pomisli da se na tečajnici kuna-euro može i smije dogoditi značajniji pomak, što god da se događa u svijetu i u Hrvatskoj. Ako je dakle tečaj kuna-euro morao ostati fiksiran, tečaj kuna-franak nije mogao biti nepromjenjiv.

Sve te tehnike, sve te dileme zna i Boris Vujčić. Ključno je međutim pitanje kakav mu mandat ostavlja Rohatinski.

Dvije teškoće

U ovom trenutku, a riječ je zaista o trenutku, jer vremena za neke dugoročne planove nema, Vujčić je suočen s dvije izrazite teškoće.

Prva je velika teškoća međunarodno financijsko okruženje, a druga je aureola guvernera na odlasku, koja je - vrijedi to uočiti - još jednom zasjala upravo u trenutku u kojem je objavio svoj odlazak, odnosno upravo zahvaljujući načinu na koji je Rohatinski objavio svoj odlazak, a koji će zacijelo biti povod cijelom nizu političkih špekulacija (koje su na društvenim mrežama već započele).

Prvim, međunarodnim financijskim okruženjem, Vujčić ne može upravljati, nego se samo nadati da će se stvari ipak u dogledno vrijeme smiriti. Karizmu pak nema smisla pokušati ponavljati niti to Vujčić uopće može učiniti.

Centralnu banku, međutim, vode i osobe čiji se karakter javno analizira. Na Vujčiću je da uz izbor tehnike upravljanja financijskim sustavom i uz eventualne institucionalne promjene pronađe i vlastiti javni stil koji će biti dovoljno vjerodostojan.