Bill Gross, šef Pimca, najvećeg obvezničkog fonda u svijetu, poslao je svojim klijentima pomalo filozofsko mjesečno pismo u kojem govori o kreditiranju, smanjivanju zaduženosti i teškim zadacima koji su pred američkim guvernerom Benom Bernankeom.

Na kraju pisma Gross se pita gdje kredit ode kad umre i odgovara kako se vrati otkud je i došao. Kredit tada smanji svoju polugu, uspori i onemogućuje ekonomski rast i ekonomsku teoriju okrene naopako, čime izaziva probleme mudrim stvaraocima ekonomskih politika. Kako će se situacija razvijati, tako ćemo se mi prilagođavati, dok god bude trebalo, makar do vječnosti. Ciklus kreditne ekspanzije, koji je trajao od 30 do 50 godina, i koji je proizveo veličinom nemjerljive, paranormalne povrate na financijsku imovinu poput obveznica, dionica te nekretnine i robe, sada se ispuhuje zbog pretjeranog 'rizika' i cijene novca koja je gotovo na nuli.

Jeftin novac i ulaganje

Gross se u svojem obraćanju ulagačima pozabavio fenomenom koji se gotovo može pripisati bihevioralnoj ekonomiji, a to je učinak jeftinog novca na odluke ulagača da zaista ulažu. Gross kaže, nadovezujući se na neka prijašnja izlaganja članova monetarnog odbora američke središnje banke i predviđanja Credit Suisse, kako kamatne stope blizu nule ne uspijevaju uvijek i bez iznimke natjerati ulagače da više riskiraju kupnjom dionica ili nekretnina. Naime, kad racionalan ili neracionalan strah uvjeri ulagača da se više brine hoće li mu se novac vratiti nego što se brine za povrat na novac, tad se likvidnost nađe zarobljena u madracu, na bankovnom računu ili u trezorskim zapisima ministarstva financija.

Gross ide i dalje i podsjeća na drugu stranu istog fenomena te da likvidnost može biti zarobljena cijenom kredita, a ne samo njegovim rizikom. Naime, preuzimanje rizika pojavljuje se u nekoliko oblika, što je dobro poznato svima koji moraju uzeti kredit kako bi sagradili nekretninu, i to uz dugu ročnost. Gross podsjeća da nijedan ulagač ne bi mogao sagraditi nekretninu kreditom koji može biti pozvan na naplatu preko noći. Za to su potrebni krediti od 20 do 30 godina kako bi se opravdalo ulaganje u njih, objašnjava Gross. Ali, zbog tako duge ročnosti kredita kreditori zahtijevaju dodatnu premiju, koja se može prikazati kao rastuća krivulja prinosa. Ravna krivulja prinosa kreditorima nije primamljiva ako ne postoji dovoljno prostora da prinosi padnu kako bi se moglo zaraditi na tržištu obveznica.

Kuda dalje?

No, kad svi prinosi dođu blizu nule, i oni na kredite i oni na ulaganja u primjerice trezorske zapise, kako je bilo u Japanu u posljednjih deset godina, a sad je i u SAD-u, dinamika se može promijeniti. Novac može postati manje likvidan i smrznut cijenom, a ne samo klasičnom zamkom likvidnosti koju se može objasniti rizikom.

Naime, ako se prinosi na kratkoročne i srednjoročne trezorske zapise bliže nuli, znači da gotovo nemaju prostora za daljnji pad, a ni rast cijena. Što je za neku banku poticaj da uloži u dvogodišnje trezorce uz kamatu od 0,2 posto kad svoje rezerve prekonoćno može ubaciti u središnju banku po 0,25 posto? Rizik ročnosti i niska kamata, objašnjava Gross, mogu zamrznuti likvidnost u zamci jer uvjere ulagače da im je bolje držati gotovinu nego da daju kredit.
I kuda onda dalje, pita se Gross? Nije moguće staviti 100 bilijuna dolara kredita u sistemski madrac, kaže. Kako to nije moguće, predlaže smanjivanje kreditne poluge i odbijanje produljenja ročnosti i dospijeća.

Upravo svjedočimo smrti obilja i rađanju štedljivosti, koja bi mogla potrajati dugo, dugo vremena, rekao je Gross.