Suđenje protiv osam banaka koje je pokrenula Udruga Potrošač, zbog valutne klauzule i promjenjivih kamatnih stopa kod kredita u švicarskim francima nastavljeno je danas u Zagrebu.

Argumente protiv banaka iznijela je svjedokinja Nevenka Bjelajac, koja je kupila stan u Zagrebu 2007. godine. Bjelajac, koja je tada živjela u Novskoj odlučila je kupiti stan u Zagrebu kako bi u njemu živio njen sin, koji je tada krenuo u sportsku gimnaziju u Zagrebu. Misleći kako je bolje kupiti stan u kojem će živjeti njen sin idućih desetak godina (dok završi srednju školu i fakultet), nego plaćati podstanarstvo, Bjelajac se odlučila na kupnju stana u Španskom.

Vlasnik zgrade, građevinska tvrtka Profectus, uputila je svjedokinju na Splitsku banku kako bi lakše dobila kredit, zbog hipoteke koja je banka imala na novogradnji. Bjelajac je predala zahtjev, uz 52.000 eura svojeg učešća, tražeći 55.000 eura kredita preračunato u franke. Priznaje, da je se nije informirala o ponudama drugih banaka, jer u Novskoj posluje samo PBZ.

Prije nego je progovorila i problemima koje su joj izazvali divljanje tečaja švicarskog franka i rast kamata, svjedokinja je kazala kako je najviše smeta ponašanje banaka. Naime, Bjelajac tvrdi da je kredit ušla s punim povjerenjem u banke jer je mislila da samo lihvari mijenjaju uvjete, dok je za nju banka bila pojam sigurnosti. Njeno povjerenje bilo je toliko snažno da je i tijekom svjedočenja izjavila da bi potpisala ugovor o kreditu i da je bio napisan kineskim jezikom. Smeta je najviše, veli, što Uprave banaka na tržište plasiraju toliko rizične kredite.

Tijekom pet i pol godina otplate kamata je oscilirala od 3,8 do 5,6 posto, dok se struktura glavnice promijenila u tolikoj mjeri da je Bjelajac, koja je u početku imala 48 posto vlasništva nad stanom (mjerenom unosom vlastita novca) spala na samo 1,8 posto vlasništva, zbog čega se svjedokinja upitala u čemu je razlika između maskiranih bandita i banaka te kako je moguće da postoji država koja to dopušta.

U međuvremenu, zbog posljedica krize, svjedokinja je morala zatvoriti tvrku kojom se bavila te se i sama doselila u Zagreb te pronašla novi posao. Sporna je bila i činjenica što je Splitska banka svjedokinji godinu ranije, dakle 2006., odobrila kredit iste namjene u eurima, što je svjedokinja demantirala. Međutim, isti kreditni zahtjev prošao je godinu kasnije u francima uz uvjet da svjedokinja otvori poslovni i žiro račun u Splitskoj banci preko kojeg bi se obavljalo 50 posto prometa njenog poduzeća, danas ugašenog knjigovodstvenog servisa. Isti uvjet postavljen je i za eurski kredit 2006. godine.

Dodatni problemi počinju krajem 2010. kada svjedokinja više nije mogla redovito servisirati svoje obveze prema Splitskoj banci. Tvrdi da nije znala za balon kredite, produljenja otplate rokova i ostale pogodnosti koje su tada ponuđene dužnicima u švicarcima te veli da su ponude konverzije kredita u eure bile nepovoljne. Ipak je odlučila posjetiti banku tražeći neki povoljni način otplate ili produljenja roka otplate jer joj je u međuvremenu Zagrebačka banka zaprijetila ovrhom zbog duga po debitnoj kartici. Kada je u Splitskoj obrazložila svoj slučaj, službenica nije imala razumijevanja te je je upitala 'kako joj pada na pamet tražiti jednu banku povoljnije uvjete kako bi vratila dug drugoj banci?'.

Opsežno, i pomalo osebujno svjedočenje završilo je pitanjem odvjetnice Splitske banke koja je željela znati kako bi svjedokinja htjela da je se upozorilo na valutni rizik, prilikom uzimanja kredita, na što je uslijedio odgovor: ' Očekujem od uprava banaka da ne prodaju proizvode koji će ljude dovesti na prosjački štap'.