Slobodnoj trgovini prijete problemi već viđeni u povijesti, a tvrdim intervencijama država može više odmoći nego pomoći, piše The Economist ne odbacujući državni intervencionizam, ali pozivajući na odmjerenost i međunarodnu usklađenost javnih intervencija u gospodarstvo.

"Slobodna trgovina je na izdisaju", izjavio je osnivač tajvanske tvrtke za proizvodnju poluvodiča (TSMC) Morris Chang na proslavi u povodu izgradnje tvornice tajvanskog proizvođača čipova u Arizoni. Njegova opaska jedna je u nizu takvog tipa u zadnje vrijeme, a još ljetos je američke napore da proizvodnju čipova vrati kući nazvao "uzaludnima".

Sve donedavno vlade bogatijih zemalja uglavnom su dijelile njegovo mišljenje, ali zabrinutost za sigurnost opskrbnih lanaca potiče eksperimentiranje s državnim intervencionizmom.

Povijest pruža razloge za optimizam, ali i zabrinutost

Industrijska politika stara je otprilike koliko i sama industrija. Prvi američki ministar financija Alexander Hamilton zalagao se za zaštitu industrije svoje zemlje, izjavljujući da su argumenti Adama Smitha u korist slobodne trgovine "teorijski istiniti" no "praktički lažni".

Amerika, Francuska i Njemačka industrijalizirale su se zaštićene carinskim barijerama. Nakon Drugog svjetskog rata deseci vlada pokušavali su pomoći industrijalizaciji u državama poput Japana i Južne Koreje.

Današnja industrijska politika je posve nove vrste i slijede ju tehnološki razvijene zemlje u ambijentu složenih globalnih lanaca opskrbe.

Nedavne intervencije temelje se uglavnom na argumentima "dojenačke industrije"("infant-industry"). To su nove industrije koje u svojim ranim fazama doživljavaju poteškoće ili su posve nesposobne u natjecanju s etabliranim konkurentima u inozemstvu. Ideja je da, ako država ispravi početni tržišni neuspjeh, nova industrija bi s vremenom mogla sama napredovati.

U svakom slučaju, državna potpora ili privremena zaštita od stranih konkurenata, a može i oboje, može stvoriti dovoljno prostora i vremena kako bi se industrija razvila.

Jesu li teorije praktički istinite?

No, nije jednostavno utvrditi jesu li te teorije praktički ili samo teorijski istinite.

Industrijska politika nikada se ne provodi izolirano, što znači da je često teško izolirati njezine učinke. Ipak, kroz pažljiv rad i promatranje sugerira se da "infant-industry politika" može funkcionirati i u stvarnom svijetu.

Kao primjer The Economist navodi 1970-e kada je Amerika bila dominantan izvoznik računalnih čipova. Japanska vlada uložila je velika sredstva u istraživanje poluvodiča, pomogla japanskim proizvođačima čipova i izgurala Amerikance s tržišta.

Profesor međunarodne ekonomije Richard Baldwin s Instituta za diplomske studije u Ženevi i profesor ekonomije na Graduate Centeru Gradskog sveučilišta u New Yorku Paul Krugman objavili su rad u kojem se navodi da te politike podržavaju akumulaciju stručnosti, bez koje japanske tvrtke nikada ne bi mogle uspjeti na izvoznim tržištima.

Recentni rad profesorice ekonomije na Sveučilištu Harvard Myrt Kalouptsidij pokazuje da su kineske subvencije brodogradilištima između 2006. i 2012. godine jedan od glavnih razloga preslagivanja globalne brodogradnje, pri čemu je Japan bio veliki gubitnik.

Druga istraživanja otkrivaju više slučajeva kada su intervencije pomogle industrijama da osiguraju tržišno uporište.

Intervencije oprezno dozirati

Ipak, potrebno je dosta opreza jer intervencije često povećavaju troškove i time na kraju štete potrošačima. Budući da je proizvodnja jedne industrije često ulazna vrijednost za drugu, pomoć proizvođačima može izazvati probleme u cijelom opskrbnom lancu.

Pregledavajući napore jačanja industrije čelika u 21 zemlji, profesor društvenih znanosti na Odjelu za ekonomiju na Sveučilištu Oregon Bruce Blonigen otkrio je da takve intervencije oštro smanjuju izvoznu konkurentnost rafinerija, trgovine i distribucije u naftno-plinskom biznisu (downstream).

Studija o investicijskim fondovima Europske unije za siromašnije regije otkrila je da su oni potaknuli ulaganja i prihode, ali samo ondje gdje postoje jake institucije i školovani radnici.

Stoga, nedovoljno podešena i sofisticirana protekcionistička politika može svim sudionicima pogoršati položaj, što bi se moglo pokazati kao poseban problem kada se sofisticirana roba proizvodi duž prekograničnih opskrbnih lanaca. Ako se prijateljske zemlje ne uspiju koordinirati, mogle bi završiti financirajući duple tvornice ili industrije bez pristupa uvoznim komponentama koje su im potrebne za natjecanje na tržištu, piše The Economist.