Masovnog otpisa duga građanima neće biti, barem ne po zakonu o stečaju potrošača, doznaje Novi list od izvora iz Ministarstva pravosuđa koje izrađuje taj zakon i utvrdilo je njegove osnovne postavke nakon nekoliko jučerašnjih sastanaka.

Ako će se država odlučiti na mogućnost da građanima otpisuje dugove do deset, 50 ili sto tisuća kuna to će se morati rješavati nekim drugim propisom, dok će pravila iz zakona o stečaju potrošača vrijediti za sve bez obzira na visinu duga, piše Novi list.

Zakon daje mogućnost da se financijske neprilike građana riješe u tri faze, a sugovornici se nadaju da će najviše slučajeva, pogotovu onih s nižim iznosima duga biti riješeno već u prvoj fazi kroz financijska savjetovališta.

Ona će se organizirati pri Centrima socijalne skrbi koji moraju biti uključeni u priču jer građani, pogotovu oni koji imaju dugove za režije, u velikom broju nezaposleni i primaju neki oblik socijalne pomoći.

U savjetovališta će biti uključeni i pravnici i financijski stručnjaci, a cilj je da se vidi je li moguće uz određene intervencije riješiti problem zaduženosti građana. Taj plan onda će se predložiti vjerovnicima i on može uključivati i prodaju imovine i reprogram duga, ali i otpis ako se s njime slože vjerovnici.

Sličan dogovor ponudit će se i u drugoj fazi vjerovnicima, no ovaj put u izvansudskoj nagodbi sudjeluje i sud koji će pozvati vjerovnike da se još jednom izjasne je li moguće drukčije rješenje od stečaja građanina i postoji li plan otplate duga na koji bi pristali. Ako ni to ne uspije otvarat će se stečaj, koji u pravilu može zatražiti samo dužnik.

Otvaranje stečajnog postupka znači i uključivanje povjerenika u igru. Postupak počinje utvrđivanjem sve imovine i obveza dužnika, nakon čega slijedi izrada plana što se od imovine može prodati i koji se dugovi mogu podmiriti. Pri tome će se građane štititi da zbog deset ili 50 tisuća kuna ne izgube krov nad glavom odnosno jedinu nekretninu koju imaju.

Kad postupak dođe u tu fazu da se otvara stečaj, dužnik mora znati da on nije taj koji će za njegova trajanja upravljati svojom imovinom, ali i vjerovnik mora znati da je moguće da se dug ne naplati u cijelosti.

Zakonom će se još utvrditi hoće li stečajni postupak, primjerice, trajati od dvije do pet ili od dvije do sedam godina, a na osnovu toga je li dužnik zaposlen, izdržava li nekoga od članova obitelji ili ne utvrdit će se koliko duga u tom razdoblju može otplatiti, a koji dio će se otpisati.

Kad sud prihvati stečajni plan on će se i provoditi, s time da će vjerovnici koji smatraju da su oštećeni na njega moći uložiti prigovor.