Jedino još turistički prihodi mogu podebljati štednju i ta preraspodjela upravo traje među bankama. Tu bi onda mogao biti kraj rasta štednje građana. Loša je vijest da je novca koji je moguće odvojiti za štednju u Hrvatskoj sve manje, a dobra da će natjecanje banaka koje su visokim kamatama privlačile kune i eure domaćih i stranih štediša vjerojatno prestati. Dobro je zbog toga što je konkurencija u kakvu su se, naravno, mogle upustiti samo jake banke postajala sve veći problem: počela je ugrožavati dobit zbog rasta kamatnih troškova, ali, što je još opasnije, počela je poticati rast kamata na kredite do granice na kojoj nije jasno tko to više može platiti i još važnije – vratiti.

Nema tu puno filozofije: banke su se morale natjecati za depozite nakon što su se stanjili nekada izdašni inozemni izvori. Mogle su to postići jedino s kamatama i sve se sjajno poklopilo, kamate su rasle, a štediše pokazale povjerenje u sustav što je valjda naše najveće bogatstvo u ovoj teškoj krizi. I bit će sve uredu ako trčanje za štedišama do posljednjeg daha nekoga, u konačnici, doslovce ne ostavi bez daha.

Kamate nekih banaka već su prije koji mjesec premašile 6 % i uz različite premije i "nagrade" dosegle 7 posto. Ali, ne plaća banka samo kamate na štednju - efektivni trošak na kunski depozit, recimo uz kamate od 6 posto, iznosi blizu 7 posto, a na eure raste i do 8,6 posto. Obvezne rezerve i minimalna devizna potraživanja, tzv troškovi regulacije, povećavaju trošak depozita, iako uz niže stope nakon prošle jeseni. Osim toga, zbog pada kamata na stranim tržištima banke imaju manje prihode na devizne depozite koje drži kod ino banaka što je također bitno za kamatnu računicu banke i kalkulaciju troška.

Kako bi zaradila na preostalim sredstvima nakon obveznih izdvajanja banka ih mora plasirati uz 10 ili 11 posto, koliko je po riječima bankara sadašnja prosječna kamatna stopa na kredite poduzetnicima (zajmovi građanima ionako su gotovo zaustavljeni). Međutim, nije rijetkost da se kamate za poduzeća penju na 15, 16 ili 17 posto jer se i rizik naplate mora ukomponirati u cijenu. Tko to može uzeti i vratiti?

Rast kamata na depozite mora se vidjeti i na kreditima iako je zanimljivo da su prihodi od kredita građanima naših banaka u prvih šest mjeseci porasli za 100 milijuna manje od iznosa za koji su se povećale isplaćene kamate stanovništvu. Ali, kredita građanima niti nema puno i sva pažnja bankarskog sektora koncentrirana je na poduzetnike. Tko od njih ostane u biznisu nakon ove krize pričat će kako je bilo poslovati s visokim kamatama, a nekih koji su danas spremni uzeti zajam uz 15- postotnu kamatnu stopu možda neće biti među njima.

Još je davno Joseph Stiglitz ukazivao na to da će u vrijeme kada banke traže visoke kamate dobri klijenti potražiti i drugu opciju, a pristat će loši jer nemaju izbora. Takvima su visoke kamate kazna, za neke samo produžetak agonije koji to oni možda doživljavaju kao spas. Tko će vratiti takve kredite?

Hoće li to dodatno pokvariti kvalitetu aktive banaka u kojima će ove i sljedeće godine ionako na vidjelo izlaziti mnogi loši krediti?

Visoke kamate na kredite mogu ohladiti potražnju, ali mogu i nanijeti štetu gospodarstvu koje se s takvim cijenama kapitala ne može nositi. A tad to postaje problem i za bankarstvo.